Nekoliko je kroz povijest utjecajnih osoba koje su rođene, boravile ili samo prolazile kroz Pićan. Jedna od takvih je zasigurno Matko Brajša Rašan, skladatelj rođen u Pićnu.

MATKO BRAJŠA RAŠAN
(Pićanski skladatelj, melograf, zborovođa i preporoditelj 1859.–1934.)

Matko Brajša Rašan rođen je u Pićnu 11. prosinca 1859. u građanskoj obitelji Franje Brajše i Katarine Šumberac Šote. Školovanje je započeo u rodnom Pićnu, nastavio u Pazinskoj gimnaziji na njemačkom nastavnom jeziku (gdje dolazi u doticaj s profesorima Julijem Brunnerom i Fridolinom Stockl koji ga poučavaju glazbi) a završio u Beču na studiju prava. Tijekom bečkih dana Brajša se uz studij posvetio glazbi te je bio jedan od utemeljitelja Hrvatskog akademskog društva Zvonimir. Po završetku studija vratio se u Istru gdje je radio kao odvjetnički pripravnik i tajnik. Uz poslovnu karijeru jedan je od nositelja hrvatskog narodnog preporoda u Istri, sudjelujući u toj borbi s glazbenim notama. Tako je prema Ladi Duraković „Brajša bio pionir među glazbenicima koji su se na razmeđu XIX. I XX. st. započeli baviti proučavanjem problematike istarskog folklora. Na Kuhačev je poticaj počeo zapisivati istarske narodne napjeve, od kojih je dio harmonizirao za muški i mješoviti zbor te ih objavio u zbirci Hrvatske narodne popijevke iz Istre (1910). U harmonizaciji je nastojao sačuvati specifičnosti harmonijske podloge istarskog folklora te je skladao mnoge vokalne crkvene skladbe, među kojima: 7 misa, 2 mise za mrtve i litanije“. Brajša je 1907. ponesen valom kulturnog napretka napisao spomenicu i molbu papi Piju X. U njoj je istaknuo važnost održavanja liturgije na hrvatskom jeziku za Hrvate u Istri jer se ona na tom jeziku odvijala još od srednjeg vijeka, a koju su talijanski političari, svećenici i biskupi šikanirali. Godine 1912. Brajša je uz Medulinca Ivana Zuccona Brajša skladao pjesmu školske družbe Ćirila i Metoda za Istru, koja je kasnije preimenovana u Krasna zemljo Istro mila, a od 2002. je službena himna Istarske županije. Plodonosan Brajšin rad prekinuo se privremeno 1918./19. kada je Istra potpala pod Italiju, a hrvatska je inteligencija izbjegla u susjednu Kraljevinu Jugoslaviju. Sam Brajša je nastavio raditi i stvarati u Zagrebu sve do smrti 1934.

 

Sa ove pozicije pruža se predivan pogled na veliki dio pićanštine, čitavo nizinsko područje pogodno za poljoprivredu, te druga mjesta na brežuljcima kao i planinu Učka te njoj povezano gorje, sve do Plominskog zaljeva, grada Labina i primorskih otoka u pozadini. Takav pogled pruža se i sa vidikovca svete Jelene koji se nalazi na rubu starogradske jezgre sa unutrašnje strane zidina. Na ovoj poziciji nalazi se i stari izvor koji je prenamijenjen i služio kao šterna gdje su mještani dolazili i punili svoje posude vodom za piće i pranje ruha.