Pićanština je kraj kojim prevladavaju šume, polja i livade, te naselja i sela na brežuljcima, nerijetko osamljena. Nekada je u manjem broju kuća živjelo mnogo ljudi te je svako i najmanje selo brojilo preko 50 stanovnika. Danas je situacija nažalost drugačija, pa su sela sa malo kuća, koje su iako danas ponovno obnovljena, slabo naseljena, većinom zato što su u prošlosti zbog posljedica rata početkom prošloga stoljeća ljudi iseljavali u sigurnije krajeve, ili zbog slabe povezanosti sa većim mjestima i gradovima kroz prošla razdoblja kada se stanovništvo bavilo trgovinom i distribucijom lokalnih proizvoda. Tako na ovoj dionici pješačke staze, uz prolazak pored mnoštva različita cvijeća i cvjetne bio raznolikosti (jaglaci, ljubičice, visibabe, maslačci, majčine dušice i sl.) koje i dan danas lokalno stanovništvo koristi za različita pozitivna ljekovita sredstva koja svojom preradom mogu imati po ljudsko ili životinjsko zdravlje, možemo vidjeti i malo selo Papići, nažalost napušteno, a veoma slikovito s obzirom na tipologiju gradnje kamenih kuća sa voltama, ulaznim stepenicama i prostorima za sklanjanje domaćih životinja što prikazuje tipično malo istarsko selo. Selo, koje je stalno ljudsko naselje, čiji stanovnici u najvećem dijelu obrađuju zemlju ili se bave drugim gospodarskim oblicima primarnoga korištenja prirodnih resursa (voda, mora i šuma), najzastupljenije je mjesto za život i boravak na području Pićanštine. Takva naselja na području Istre nastaju na razmeđu IV. i III. tisućljećja pr. Kr., izmakom neolitika i u prijelaznom eneolitičkom razdoblju, što se povezuje s pojavom Indoeuropljana. Osnovni je oblik društvene zajednice rodovska općina, patrijarhalna zajednica ljudi povezanih krvnim srodstvom. Prapovijesna su sela istarskih stanovnika u većem dijelu vjerojatno bila utvrđena (gradine). Znatan dio takvih utvrda imao je karakter skloništa za stoku, koje nalazimo i u kasnijoj tradiciji (obor, dvor). Rimskom kolonizacijom u I. st. pr. Kr., osnivanjem kolonija Pule i Poreča te centurijacijom zemljišta stvara se potpuno nov tip sela, zapravo latifundijskih gospodarstava, u kojima su stanovnici bili vezani uglavnom imovinsko-gospodarskim vezama. Latifundijska gospodarstva u I. st. bila su potpuno zaokružene gospodarske cjeline (stambene zgrade, mlinovi za žito i masline, vinogradarsko-podrumarski kompleksi, skladišta, cisterne, luke i dr.). Već tijekom III. st., kao posljedica uvođenja novih kolonijalnih odnosa, došlo je do promjene načina korištenja latifundija (usitnjavanje cjelina, nove stambeno-gospodarske cjeline), a takva pojava dostigla je vrhunac tijekom IV. i V. st., kada su se u Istru naseljavale izbjeglice iz Panonije. U tom razdoblju nastao je veliki broj naselja (vicusa), nazivi kojih su gentilicijskog podrijetla (prema imenu roda), kao npr. Barbolanum, Burianum, Filipanum, Florianum, Licinianum, Petrorium, Pompinianum, Ravaricus, Sisianum i dr., od kojih su neka, kroz cijeli srednji vijek, preživjela do današnjih dana (Ližnjan, Peroj, Loborika, Šišan i dr.). U razdoblju XI–XVI.st. pisani izvori spominju većinu sela osnovanih već u kasnoantičkom razdoblju, ali je proces propadanja sela potkraj XVI.st. toliko uznapredovao da je u to vrijeme više od 80% starih sela propalo, a situacija se počela popravljati tek sred. XVII. st. Propadanje sela nije toliko bilo posljedica urbanizacije, kao u nekim drugim europskim regijama, nego političko-gospodarskih okolnosti (epidemije, vojnih sukoba između Venecije i Habsburga, sukoba između starosjedilaca i novih kolonista, feudalnog i fiskalnog pritiska i dr.). Obilježja su seoskog prostora Istre u XVI. i XVII.st. permanentna kolonizacija i zapuštenost zemljišta. Tijekom XVI., XVII. i XVIII.st. stvara se potpuno nova mreža seoskih naselja, koja se prepoznaje po hrv. i vlaškim rodovskim nazivima. Zaokružena je potkraj XIX.st., kada se bilježi oko 2400 seoskih naselja i izdvojenih gospodarstava (stancija). Sela nastala u tom razdoblju pojam su za tradicionalno predindustrijsko seosko naselje. Sastoje se od obiteljskih stambenih gospodarstava nastalih po načelu adicije sličnih elemenata i s ponekim središnjim sadržajem (crkvom, trgom). Takva je struktura u dr. pol. XX.st. doživjela velike promjene: urbanizaciju i potpuno odumiranje.

Vegetacija, skup biljnih zajednica, važna je značajka  krajolika. Bogatstvo i raznolikost biljnog svijeta u Istri odraz su njezina zemljopisnog položaja, reljefa, podneblja, petrografske podloge i tla. Smještena je na razmeđu Sredozemnoga mora i planinskih lanaca Dinarida i Alpa, pa je s biljnogeografskoga gledišta obilježava zastupljenost biljnoga svijeta dinarskoga, alpskoga i sredozemnoga područja; pritom joj temeljno obilježje daju biljne vrste svojstvene dinarskom području, kojemu geografski, biljnogeografski, geološki i pedološki uglavnom i pripada. Na istarskom se poluotoku ističe više vegetacijskih područja. Područje listopadnih šuma hrasta medunca i bijeloga graba, najraširenijega oblika šumske vegetacije u Istri, prostire se najvećim dijelom istarskog kopna, od pojasa vazdazelene vegetacije na koju se nastavljaju, pa do srednjih dijelova Istre. U toj vrsti vegetacije prevladava hrast medunac (Quercus pubescens) ili dub. Uz njega ima još nekoliko drvenastih vrsta, kao što su bijeli grab (Carpinus orientalis), crni jasen, hrast cer (Quercus cerris), drijen (Cornus mas), brekulja (Sorbus torminalis), šestilo (Acer monspessulanum), rašeljka (Prunus mahaleb) i dr. Od grmlja i zeljastoga bilja pojavljuju se jesenka šašika (Sesleria autumnalis), istarski spreš (Helleborus multifidus f. istriacus), otrovna medenika (Melittis melissophyllum), ljekovita resulja (Mercurialis ovata), trtor ili pavitina (Clematis flammula, C. vitalba, C. viticella), obična šparoga (Asparagus acutifolius), veprina (Ruscus aculeatus), bljušt (Tamus communis) i dr. Takav se tip biljnog svijeta razvio djelovanjem klimatskih prilika. Medunčevo-bjelograbove šume zbog jakog su iskorištavanja degradirane te su ponegdje, kao na obroncima Brguda, Kalića i Sisola, svedene samo na crni jasen, dok su u tipičnom obliku sačuvane tek na manjim prostorima (šuma Kontija na području Flengi, Proština južno od Galižane, Boljunka sjeveroistočno od sela Šajini itd.). Mnoge su površine tih šuma pretvorene u šikare drače – dračike; u njima često prevladava druga bodljikava vrsta – smrika ili smrič. Unutar pojasa medunčevo-bjelograbovih šuma javlja se i tip šuma koji se po flornom sastavu i građi razlikuje od njih: to su cerove šume na području Vetve sjeverno od Sutivanca povrh doline Raše. Na obroncima Učke, iznad Lovrana, te u zapadnoj Istri (Bujština), ugl. u području bijeloga graba i hrasta medunca, javljaju se kestenici, vezani za duboka kisela tla nastala povrh nekadanjih crvenica. Kesten je na ta i druga područja u davna vremena unio čovjek. Na nešto se kamenitijim i plićim tlima na košanicama razvija zajednica kršina i mlječike, a povrh dubljih tala zajednica murave i šiljke. Na pašnjačkim pak površinama toga područja prevladava zajednica ljekovite kadulje i kovilja, rasprostranjena ugl. u jugoist. krajevima Istre. S gospodarskoga i zdravstvenoga gledišta osobito je iskoristiva kadulja (Salvia officinalis), zbog ugodna mirisa, ljekovitosti i medonosnosti. Druga pašnjačka zajednica u tom pojasu, pašnjak ilirske vlasulje i lukovičaste smilice, obrašćuje manje površine na Labinštini te zapadno od Vodnjana. Područje hrasta medunca i crnoga graba prostire se na Labinštini, na obroncima Učke i Ćićarije, a manjim dijelom i u srednjim krajevima Istre. Ograničeno je poglavito na predjele koji se pružaju od 350m do 600m nadmorske visine na istočnim i sjeveroistočnim obroncima, dok na južnim i jugozapadnim obroncima seže i do 850m, a mjestimično, npr. na zapadnim obroncima Učke, i do 1000m. U tipično razvijenoj zajednici prevladava hrast medunac, potom crni grab (Ostrya carpinifolia) te rašeljka, šestilo, divlja kruška (Pyrus amygdaliformis), crni jasen, žućica (Cytisus hirsutus), borovica (Juniperus communis) i dr. U zajednici ima i mnogo zeljastih vrsta, a ponajviše su zastupljene resulja, blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida), jesenja šašika, kostrika (Brachypodium pinnatum), šaša crljenike, vrisić (Satureja montana), dubačac (Teucrium chamaedrys) i dr. Sve su šume toga tipa u Istri ugl. niske šume koje se sijeku svakih dvadesetak godina te se razvijaju iz panja (tzv. panjače). Njihovim su krčenjem znatne površine, osobito zap. obronaka Ćićarije, pretvorene u travnjake. Od pašnjačkih zajednica obilno se javlja zajednica kršina i mlječike, te zajednica žute krške zečine (Centaurea rupestris) i šaša crljenike, koja je najrašireniji tip pašnjaka na tim područjima. Smećkastocrvenkasta boja lisnih završetaka šaša crljenike čitavom tom prostoru daje crvenkasti ton. Na mnogim mjestima unutar toga pašnjaka javlja se kovilje. Područje hrasta medunca i brskoljenke u vegetacijskom je pogledu najraznolikije područje Istre. Ta je raznolikost uvjetovana reljefom i litološkom podlogom sastavljenom od lapora, koji je u usporedbi s vapnencem mnogo svježija podloga pogodna za razvitak vrlo raznolikih oblika vegetacije. Na obroncima izloženima sjeveru, pa i istoku, razvijaju se oblici hladne, tzv. mezofilne vegetacije, a na prisojnim staništima oblici toploljubne vegetacije. Tako se na sjevernim obroncima brda Breg i Trljak iznad Dragonje nalaze šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i jesenje šašike, a na sličnim staništima blizu Kašćerge i Tarkusa (Bujština) šume hrasta kitnjaka i crne grahorice (Lathyrus niger). Na više pak mjesta na sjev. obroncima povrh riječnih dolina Mirne i Limske Drage, npr. podno Rakotula i Motovuna te Dvigrada, ima većih ili manjih sastojina suroga graba (Carpinus betulus). Na mnogim drugim mjestima unutar toga područja javljaju se sastojine bukovih šuma, npr. kraj Kašćerge, Pazina, Kubertona, Čepića i Oprtlja, i podno Gračišća, čak na visini od samo 60-akm nad morem. Vjerojatno je to najniža točka u Hrvatskoj na kojoj raste bukva. Na jugu i zapadu na izloženim obroncima javlja se u tom području više toploljubnih zajednica. U nižim su predjelima medunčevo-bjelograbove, a u višim predjelima sastojine hrasta medunca s beskoljenkom (Molinia litoralis), koje u biljnogeografskom smislu to područje obilježavaju kao posebnu, histrijsku zonu. Kraj sela Bregi, nedaleko od ceste Cerovlje–Draguć, pojavljuje se šumarak hrasta medunca s bijelom petoprstom (Potentilla alba). To je zasad jedino poznato nalazište toga tipa šumske vegetacije u Hrvatskoj i jedino nalazište s bijelom petoprstom u Istri. Zajednica je zanimljiva i s pedološkoga i s petrografskoga gledišta, jer je smeđe tlo na kojem se ona razvija nastalo iz reliktnog pseudogleja na lesu. Vegetacija u tim dijelovima Istre bliska je vegetaciji sr. Europe. Područje bukovih šuma širi se poglavito u višim predjelima istar. kopna, onima iznad 600 m nadm. vis. na sjev. i ist. obroncima gorskoga lanca Učke i Ćićarije, odn. iznad 1000 m na zap. i juž. obroncima. Dobre uvjete za razvitak tih šuma tvori i svježa laporasta podloga, pa one nisu rijetke ni u nižim sr. i sjeverozap. krajevima u kojima prevladavaju lapori. Tako se nevelike sastojine takvih šuma javljaju oko Pazina, Bravara, Cerovlja, Oprtlja, a nešto veće na području Vrnjaka, Kubertona i Čepića, na obroncima Žbevnice, oko Dana i Vodica. No, najbujnije su i najslikovitije na sjev. strani gorskoga lanca Ćićarije i Učke, odakle se prostiru prema Alpama i Dinaridima. Nakon što su u ledeno doba bukove šume u Alpama i diljem sjev. i zap. Europe bile velikim dijelom uništene, njihova je obnova na tim prostorima krenula upravo s područja Dinarida i Balkanskog poluotoka, koji su ostali izvan dohvata ledenjaka. Bukove šume dinarskoga prostora zbog svoje su vitalnosti, s gospodarskog i prirodoznanstvenoga gledišta, jedna od najvažnijih šumskih vrsta u Hrvatskoj. Područje sitolisne šašike u Istri ograničeno je samo na pojedine brdske i planinske vrhove. Biljni pokrov planinskih i gorskih predjela raširenih oko Sredozemnoga mora sastavom se i građom razlikuje od pokrova alpskog i visokonordijskog područja. Odlikuje se zasebnim rodovima, te zasebnim vrstama istoga roda kojih se areali na sredozemnom gorju isključuju s arealima vrsta istoga roda u alpskom i visokonordijskom području, i stoga se izdvaja kao posebna vegetacijska regija. Biljni pokrov gorskih predjela dinarskih planina obilježava znatan broj tzv. ilirskih vrsta i rodova svojstvenih samo tom području. U Istri je najrasprostranjeniji ilirski element sitolisna šašika (Sesleria tenuifolia). Zbog djelovanja bure, na vrhovima se razvio poseban tip travnjaka – pašnjak sitolisne šašike i šaša crljenike. Sitolisna šašika, trava jaka i čvrsta busena te čupava korijena, prilagođena ekstremnim uvjetima života, sve podvrgava snazi svoga obrasta, pretvarajući kamenjarske površine gorskih i planinskih vrhova u bujne travnjake. Zajednica obrašćuje hrbat Žbevnice i Učke, vrhove Orlitija, Kalića, Sisola i Brguda na masivu Učke te Brajkov vrh i Orljak na Ćićariji, i dr.

 

Pozicija prije sela Papići, nažalost napuštenog, a veoma slikovitog s obzirom na tipologiju gradnje kamenih kuća sa voltama, ulaznim stepenicama i prostorima za sklanjanje domaćih životinja koje prikazuje tipično malo istarsko selo. Na velikom dijelu staze u proljeće se nalazi značajna cvjetna bio raznolikost (jaglaci, ljubičice, visibabe, maslačci, majčine dušice i sl.).