Sa posljednje etape pješačke staze pogledom prema starom gradu Pićnu sa jedne strane vidi se zvonik, a sa druge crkva svetog Mihovila. Također, gledajući prema podnožju staze pruža se pogled na vinograde i maslinike što potvrđuje tvrdnju da je vinogradarstvu izrazito zastupljena grana poljoprivrede na ovome području, maslinarstvo sve češće u posljednjih nekoliko godina, a nekoliko se Pićanaca i profesionalno bavi vinarstvom i maslinarstvom.   Jednobrodna romanička crkvica Svetog Mihovila iz XIII stoljeća nalazi se na susjednom uzvišenju suprotno od zvonika, a vidljiva je sa ovoga dijela pješačke staze. Ona u svojoj unutrašnjosti krije vrijedne freske iz prve polovine XV stoljeća, koje tek čekaju stručnu restauraciju. Freska je tehnika zidnog slikarstva na svježoj žbuci. Zahtijeva brzinu i sigurnost jer se naknadne promjene mogu izvršiti tek tako da se ukloni čitav sloj žbuke i da se zamijeni novim slojem. Zato su slikari prethodno izrađivali crtež na kartonu i prenosili obrise na svježu žbuku. Autor fresaka je nepoznat. Stil fresaka je gotički. U fizionomiji je naglašena težnja ka karikaturi najčešće pri prikazu mesnatih usta, tupastog nosa itd. Središnji lik freske je Krist koji kleči pred kaležom. Uz sam donji rub slike naslikana je ograda od pletera. U sredini crkve nalazi se kip sv. Mihovila, a na zidu crkve možemo vidjeti niz slika iz Biblije koje se protežu s desna na lijevo. Freske se nalaze na lijevom zidu crkve, a na desni zid stoji bijel i prazan. Priča ide kronološki. Iz razdoblja Isusova rođenja imamo samo jedan slikovni zapis. Autor fresaka je naglaska stavio na uskrslog Isusa, odnosno na put kojim Isus hoda do konačnog uskrsnuća. Slike su redom Poklonstvo triju kraljeva, Posljednja večera, Poljubac Judin ispod kojeg se nalazi i glagoljaški grafit (glagoljicom je napisano 1545 miseca dekambra dan 16.), Krist pred Pilatom (glagoljicom je napisano To pisa preplovan), Bičevanje, Sv. Juraj, Posljednji sud. Na mjestu gdje bi trebali doći Sv. Juraj i Posljednji sud stoji prozor.

Vinogradarstvo je grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem vinove loze radi proizvodnje grožđa i njegovih prerađevina te uzgojem drugih vrsta loza. Temeljem Pravilnika o vinu Republike Hrvatske podregija Istra nalazi se u Vinogradarskoj regiji Primorska Hrvatska. Unutar podregije tri su vinogorja: Zapadno istarsko (područje Buja, Umaga, Novigrada, Poreča, Rovinja i Pule), Centralno istarsko (područje Motovuna, Pazina, Buzeta) i Istočno istarsko (područje Labina i Kastva).

U geografskom pogledu Istra zauzima iznimno povoljan položaj za uzgoj vinove loze, koja je u antičko doba onamo donesena iz Grčke. Snažan razvoj istarskog vinogradarstva započeo je u rimsko doba, o čemu svjedoče zapisi Plinija Starijega i Kasiodora (vinarstvo). Na Rižanskoj skupštini 804. spominjali su se istarski vinogradi. U XIII.st. austrijska je kronika navodila neke istarske sorte grožđa: rebula, grk, teran, malvazija, te danas nepoznate sorte: cipran, pinela i vipavec. Istarski razvod (1275.−1395.) na više je mjesta spominjao vinograde u Istri. Novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini (Tommasini) u svojem je opisu pokrajine Istre 1650. spomenuo čak 15 istarskih sorta grožđa: prošek, muškat, rebulu, refošk, teran, hrvaticu, trebijan, malvaziju i dr. Prema podatcima iz 1841. u Istri je bilo 16.901 hektara (ha) vinograda, od toga približno 6.029 ha s vinovom lozom kao čistom kulturom, jer se ona tada često uzgajala zajedno s ratarskim kulturama ili maslinama. Iz toga doba potječe zanimljiv primjer uzgoja vinove loze uz stablo klena ili jasena kao živi potporanj. Najveće promjene u istarskom vinogradarstvu dogodile su se u drugoj polovici XIX. st., kada je zabilježeno najveće povećanje površina pod vinovom lozom. Godine 1841.–80. zasađeni su mnogi novi vinogradi, te ih je 1880. na području današnje Istarske županije bilo na 33.847 ha, ili gotovo trećinu svih tadanjih obradivih poljoprivrednih površina. Ubrzo potom pojavile su se filoksera, pepelnica i peronospora vinove loze, pa je većina vinograda uzgajanih na vlastitu korijenu potpuno propala. Godine 1875. počela je u Poreču djelovati Pokrajinska vinarsko-voćarska stanica (danas Institut za poljoprivredu i turizam Poreč), koja je znatno pridonijela obnovi istarskog vinogradarstva. Zahvaljujući uvođenju američkih vrsta loze, koje su se upotrebljavale kao podloga za vinovu lozu, a koje su bile otporne na filokseru, počela je intenzivna obnova vinograda. Prema podatcima iz 1908. proizvodnja vina dosegnula je rekordnih 566.119 hektolitara (hl). Najviše vinogradarskih površina (oko 90%) tada su zauzimale crne sorte, ponajprije teran, refošk, borgonja i hrvatica. Početak XX. st. doba je velikih političkih i gospodarskih promjena u svijetu, koje su utjecale i na promjene u vinogradarskoj proizvodnji u Istri. Došlo je do promjene političke vlasti, pa se između dvaju svjetskih ratova, za talijanske uprave, političkom odlukom nametnuo uzgoj pšenice (tzv. battaglia per il grano) na štetu vinove loze. Po svršetku II. svjetskog rata poticao se razvoj društvenog vlasništva i osnivanja velikih poljoprivrednih kombinata. Političkom odlukom porečki je institut privremeno prestao s radom, počela je agrarna reforma, a sudjelovanje obiteljskih gospodarstava u vinogradarskoj proizvodnji bilo je marginalizirano. Nositelji te proizvodnje postali su kombinati, koji su uglavnom proizvodili tzv. industrijska vina. Ponovni razvoj istarskog vinogradarstva započeo je potkraj 1980-ih. Porečki institut ponovno je počeo s radom 1984., a političke prilike u zemlji postale su povoljnije, pa se gospodarskom politikom ponovno poticao razvoj obiteljskih gospodarstava. Danas su glavni nositelji razvoja vinogradarstva u Istri porečki Institut za poljoprivredu i turizam, u kojem se odvija intenzivan znanstveno-stručni rad na polju vinogradarstva i vinarstva, ali i mnogobrojna obiteljska gospodarstva, koja proizvode vrlo kvalitetna vina. U Istri je 2004. bilo 2.347 ha vinograda, od toga je na 1.513 ha zasađena sorta malvazija istarska bijela. Uzgajaju se i druge autohtone sorte: teran, borgonja, hrvatica, muškat momjanski, muškat ruža porečki, te strane sorte: cabernet sauvignon, merlot, chardonnay, pinot bijeli, pinot sivi, pinot crni, a u manjem opsegu i ostale sorte.

 

Pozicija pogleda prema Pićnu i crkvi svetog Mihovila sa gornje strane, te prema vinogradima i maslinicima sa donje strane prema podnožju staze.