Na posljednjem dijelu dionice oko starogradske jezgre, odnosno prvom dijelu pješačke staze kod kojega se evaluiraju dojmovi i razvija entuzijazam za nastavkom staze i potreba za novim spoznajama i vizurama, važnost se pridaje svetom Niceforu, prvom pićanskom biskupu, te Sebastijanu Glaviniću, putopiscu rođenom u Pićnu.

Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njenog zaštitnika Sv. Nicefora vezane su brojne međusobno isključive i često isprepletene legende. Snalaženje nam dodatno otežava činjenica da su sa Pićnom zapravo povezana dva Nicefora – Sv. Nicefor mučenik i Sv. Nicefor biskup. Legenda o svetom Niceforu mučeniku kaže kako je rimski car Konstantin Veliki (prvi koji je priznao i poticao kršćanstvo i koji je sagradio novo središte carstva – Konstantinopolj, kasnije Carigrad) dao tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Carigradu  i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi ima ovom svecu posvetiti crkva. Po proširenoj verziji je svečevo tijelo nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se baš – u Pićnu.

SEBASTIJAN GLAVINIĆ
(Pićanski putopisac i Senjsko-Modruški biskup 1632.–1697.)

Sebastijan Glavinić rođen je u Pićnu 18. siječnja 1632. u obitelji bosanskih prebjega pred Osmanlijama. Bio je u rodu s poznatim istarskim povjesničarom Franjom Glavinićem. Djetinjstvo je proveo u Pićnu u kojem je došao u doticaj s disciplinama teologije, povijesti i filozofije. Sa četrnaest je godina poslan na školovanje, najprije na Trsat, a kasnije na studij teologije i filozofije u Graz, Beč i Trnavu. Godine 1661. kao tumač i duhovnik zajedno s austrijskim izaslanstvom odlazi iz Beča u Moskvu kako bi posredovao u smirivanju ratnih prilika i napetosti između Poljsko-Litavske Unije i Ruskog Carstva. Po povratku u Beč 1662. i na nagovor papinskog nuncija Pannochieschija d’ Elcea sastavlja izvješće pod nazivom Relatio de rebus Moscovitis cum epistola ad Leopoldum I. imp u kojem detaljno opisuje krajolik, običaje, vjeru i kulturu Rusije za vrijeme Aleksija I. Romanova. Glavinić je sve do izbijanja Velikog Bečkog rata boravio u Beču, radeći kao dvorski tumač za ruski jezik te kao dvorski kapelan. Car Leopold I. nagrađuje ga zbog vjerne službe dodjelom nadžupe svetog Jurja u Slovenskim Konjicama te naslovom plemića od Glamoča. Po oslobođenju Like od Osmanlija dolazi na položaj Senjsko-Modruškog biskupa te organizira obnovu brojnih crkvenih i svjetovnih zdanja. Međutim, zbog kasnijeg sukoba sa Zagrebačkom biskupijom i pojedinim plemićkim obiteljima, odstupio je s biskupskog položaja te se vratio u Slovenske Konjice u kojima je i umro 1697.

 

Pozicija na zapadnom kraju staze oko starogradske jezgre Pićna, kod stare lokve gdje se skupljala kišnica sa gradskih ulica gdje su mještani dolazili po vodu neophodnu za obavljanje svakodnevnih poslova. To je posljednji dio dionice oko starogradske jezgre, odnosno prvoga dijela pješačke staze kod kojega se evaluiraju dojmovi i razvija entuzijazam za nastavkom staze i potreba za novim spoznajama i vizurama.