Velika je bioraznolikost ovoga područja, pa tako i šume. Neke od vrsta drveća koje se nalaze na ovome području su hrast, kesten, grab, bršljan i sl.

Šume su zajednice biljnih organizama kojima drveće daje osnovno obilježje. Na području Istarske županije, Cresa i Lošinja te Opatije i Matulja pokrivaju površinu od ukupno 146.534 ha; od toga su 7.9672 ha privatne šume, 66.349 ha državne šume (obrasla površina), kojima gospodari trgovačko društvo Hrvatske šume d. o. o. – Uprava šuma Podružnica Buzet (UPŠ Buzet), i 513 ha šume Nacionalnoga parka Brijuni (Brioni) pod upravom istoimene javne ustanove. Šumovitost cijelog područja iznosi 40% u Istri te 38% na Cresu i Lošinju, a na području Opatije i Matulja čak 61%. Stvarni postotci šumovitosti veći su od prikazanih jer su u privatne šume uvrštene površine koje se u katastru zemljišta vode pod kulturom šuma, ali ne i površine apsolutno šumskih zemljišta koje se vode pod katastarskom kulturom pašnjak i koje su danas, pedesetak godina nakon prestanka paše, obrasle ili zarašćuju prirodnom vegetacijom – šumom. Šume obuhvaćaju površine od morske obale do vrhova Ćićarije i Tramontane na Cresu. Raznolikost klimatskih, reljefnih, geoloških i edafskih prilika prati i raznolikost vegetacijskoga pokrova. Većina šuma pripada sredozemnoj vegetacijskoj regiji, samo najviši planinski predjeli i sjeverne strane Učke i Ćićarije pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji. Vegetaciju područja UŠP Buzet proučavali su suradnici Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH iz Zagreba pri izradi Perspektivnog plana šumarstva za područje općina Pazin, Motovun i Žminj (1956.), te Instituta za šumarska istraživanja iz Zagreba prilikom izrade studije Ekološko–gospodarskih tipova šuma Istre (1973.). Uski obalni pojas Istre te Lošinj i južni dio Cresa pripadaju eumediteranskoj zoni s vazdazelenim šumama. Samo na otoku Lošinju nalaze se manje površine zajednice hrasta oštrike i crnoga jasena (Fraxino orni–Quercetum cocciferae) i čista šuma hrasta crnike s mirtom (Myrto–Quercetum ilicis). Većinu crnikovih šuma čine zajednice hrasta crnike i jasena (Fraxino orni–Quercetum ilicis) i hrasta crnike i crnoga graba (Ostryo–Quercetum ilicis). Crnika što se pojavljuje na strmim vapnenim stijenama duž kraškoga prijeloma iznad željezničke pruge Buzet–Lupoglav–Kožljak i kod Istarskih toplica svjedoči o većoj raširenosti crnike u toplijem razdoblju Zemljine prošlosti. Veći dio Istre i preostali dio otoka Cresa u submediteranskoj su zoni s klimatsko-zonalnim listopadnim šumama hrasta medunca i bijeloga graba (Querco–Carpinetum orientalis) te hrasta medunca i crnoga graba (Ostryo–Quercetum pubescentis). Unutar te zone u dolini rijeke Mirne nalaze se šume azonalnih zajednica šume hrasta lužnjaka i velike žutilovke (Genisto elate–Quercetum roburis) te šume hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino betuli–Quercetum roburis). Na flišnom području srednje Istre i na sjevernom dijelu Cresa raznolikost staništa i vegetacije još je veća, te se na tim područjima uz spomenute klimatsko-zonalne zajednice nalaze i azonalne zajednice šuma hrasta medunca s beskoljenkom (Molinio–Quercetum pubescentis), šume pitomoga kestena (Querco–castanetum submediterraneum), i druge. Šume toga područja još nisu istražene. Bukva se na flišnom području, kraj sela Iveći, u Borutskoj i Cerovskoj vali i oko Kubretona i Vrnjaka spušta do 250–300 m nadmorske visine. U Istri su najočuvanije šume na području Učke i Ćićarije. To je područje paramediteranske zone eurosibirsko-sjevernoameričke regije sa primorskom šumom bukve (Seslerio–Fagetum sylvaticae) i bukovom šumom s crnim grabom (Ostryo–Fagetum sylvaticae). Zdravstveno stanje prirodnih šuma na području UŠP Buzet je dobro, nema pojave sušenja u sastojinama autohtonih vrsta drveća. Od biljnih štetnika na hrastovima se javljaju gubar (Lymantria dispar), hrastova savijača (Tortrix viridana) i mrazovci (Hybernia defoliaria i Operophtera brumata), koji u hrastovim sastojinama mogu prouzročiti golobrst; na borovima borov četnjak (Thaumetopoea pityocampa) i potkornjaci (Ips sp.). Stanje je teže kod unesenih crnogoričnih vrsta. Na području Šumarije Poreč uneseni američki borovac suši se vjerojatno zbog gljive mednjače, koja napada korijenov sustav, a širi se i u drvo; kod zelene duglazije pojavilo se sušenje što ga je uzrokovala gljiva Sphaeropsis sapinea, koja napada i crni bor na plitkim tlima za sušnih godina. Nizozemska brijestova bolest koju uzrokuje gljiva Ophiostroma ulmi a širi se brijestovim potkornjacima, gotovo je uništila brijestove. Pitomi kesten je pak razvio imunitet i počeo je pobjeđivati rak kestenove kore. Od štetnika i bolesti stradavaju zapravo fiziološki oslabljena stabla i sastojine. Neki od uzroka fiziološkoga slabljenja stabala su npr. dugotrajne suše, onečišćenje zraka, kisele kiše.

Na prostoru središnje Istre u ranom srednjem vijeku bile su izrazite slavenske migracije. Istra je tijekom povijesti zbog geopolitičkoga položaja redovito bila zahvaćena svim glavnim povijesnim i migracijskim procesima na europskom kontinentu.

Nekoliko seoba naroda na prijelazu iz staroga u srednji vijek ostavilo je traga na području Istre (Ostrogoti, Bizant, Langobardi, Franci). Prve provale Avara i Slavena na područje Istre zabilježene su 599–601., 602. i 611. Kako pokazuju arheološka iskapanja, Slaveni su naselili zapuštena područja središnje i sjeverne Istre te odatle započinju stoljetni proces približavanja i ulaženja u romanske gradove zapadne i južne Istre. U X.st. granice Hrvatske protezale su se do Raše, a na početku XI.st. cesta koja je vodila iz Poreča prema unutrašnjosti zvala se Slavenskom cestom. U XII. i XIII.st. sve je češće spominjanje hrvatska imena u povijesnim izvorima romanskih gradova. Mlećani su zaposjeli zapadnu i južnu Istru tijekom druge polovice XIII. i na početku XIV.st. Društvena kriza, ratovi, epidemije kuge i pogoršanje općih zdravstvenih prilika doveli su do depopulacije, koja je vrhunac dosegla u XVI. i na početku XVII.st. Usporedno je s time na zapuštena zemljišta doseljavano novo stanovništvo različita etničkih podrijetla, iz krajeva od Karnije i Apeninskoga poluotoka do Mletačke Albanije i grčkih otoka, ali većim su djelom naseljeno stanovništvo činili prebjezi iz hrvatskih krajeva potpalih pod osmanlijsku vlast. Nacionalno-integracijski procesi u XIX. i na početkom XX.st. aktivirali su taj narodnosni mozaik. Najveći dio istarskog poluotoka, tj. sjeveroistarski liburnijski dio od Klane i Kastavštine do Plomina, središnji dio, tj. područje Pazinštine i Buzeštine, te visoravan Ćićarije, Labinštinu i velike dijelove Puljštine i Poreštine, nastanjivali su Hrvati. Autohtono romansko stanovništvo zadržalo se sa svojim zasebnim govorom (istroromanski jezik ili istriotski idiom) u zapadnom dijelu južne Istre (Rovinj, Bale, Galižana, Šišan). U sjeverozapadnom dijelu poluotoka, tj. od Kopra, Izole, Pirana, donje i gornje Bujštine do Motovuna i Poreča, prevladavalo je pučanstvo koje je upotrebljavalo istromletačke govore. Unutrašnjost sjevernog dijela poluotoka kompaktno su nastanjivali Slovenci. Na početku novoga vijeka nastale su dvije enklave: istrovlaška ili istrorumunjska (vlaško stanovništvo s područja između Velebita i Dinare), koja se očuvala na južnim padinama Učke, i crnog. u Peroju. U hrv. dijelu Istre (uključujući i Liburniju) 1910. Hrvati su činili 47,7%, Talijani 37,2%, Nijemci 4,7%, Slovenci 3,8%, te ostali 6,5% pučanstva.

Nakon I. svjetskog rata započinje prvo od dvaju razdoblja velikih emigracijsko-imigracijskih gibanja, koja su korjenito izmijenila sliku pučanstva istarskog poluotoka. Starija je literatura iseljavanje Hrvata i Slovenaca iz Istre nakon I. svjetskog rata pripisivala djelovanju fašističkog pokreta, ali noviji radovi pokazuju da su talijansko vojno-okupacijske vlasti bile odmah od 1918. vrlo restriktivne prema netalijanskom društvu i kulturnim udrugama, a i sumnjičave prema službenicima netalijanske nacionalnosti. Stanje se pogoršalo s početkom djelovanja fašističkih organizacija, uključio se i upravni sustav talijanizirajući prezimena, dok su posebni sudovi bili ustrojeni za procesuiranje onih koji su se odupirali. Na to se nadovezala globalna gosp. kriza na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e, stagnacija razvoja grad. regionalnih središta (Trsta, Pule i Rijeke), koja su prije apsorbirala viškove radne snage te nespremnost istarskoga, pretežito poljodjelskoga gospodarstva, na tal. konkurenciju. Sve je to uzrokovalo iseljavanje istarskih Hrvata i Slovenaca u do tada neviđenim razmjerima (egzodus). Međutim, istraživanja o iseljavanju istarskih Hrvata u SAD tek su na početku, a emigriranje Hrvata iz Istre u smjeru Latinske Amerike (kao dio tal. ekonomske emigracije) prošlo je gotovo posve nezapaženo. Nakon II. svjetskog rata Istru je zahvatio val iseljavanja Talijana. Od kapitulacije Italije do njemačke vojne okupacije na početku listopada 1943. u Istri je pokrenut ustanak, tijekom kojega su pogubljeni mnogobrojni istarski Talijani. Nakon rata provođene su konfiskacije imovine, deportacije ljudi, a mnogi su ubijeni ili nestali. Sve je to izazvalo iseljavanje Talijana, ali i Hrvata, koji se nisu mogli pomiriti s novim sustavom. Iz krajeva između granične crte utvrđene Rapallskim (1920) i Rimskim ugovorom (1924) i Zone B (Zona A, Zona B) iseljavanje je trajalo od kraja rata do potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora s Italijom (1947), a s područja STT-a i neko vrijeme nakon Londonskoga memoranduma (1954). I za to postoje različite procjene broja raseljenih osoba, a u talijanski publicistici i javnosti općenito prevladava broj od 350000 osoba. Novija demografska istraživanja procjenjuju da se iz hrvatskog dijela Istre iselilo oko 116000 Talijana i 25000 Hrvata, tj. ukupno oko 141000 ljudi, odnosno s Rijekom i Zadrom oko 186000 do 188000 ljudi. Ukupno, uključujući i područja Slovenije, koja su bila pod tal. upravom, procjenjuje se broj od približno 220000 iseljenih (uključujući i 15000 do 20000 iseljenih nakon 1950-ih).

Između dvaju svjetskih ratova iz Istre je iseljen veći dio hrvatske nacionalne elite, a nakon I. svjetskog rata iselila je većina talijanskog pučanstva. Posljedice tih događaja na različitim područjima (javno mnijenje, demografska slika, gospodarstvo) i danas se osjećaju.

 

Pozicija na putu prema selu Slavići gdje se nalazi visoki šumski pokrov kroz kojega prodiru zvukovi žuborenja potoka i pjeva ptica koje u krošnjama drveća obitavaju.