6 Izvor Sv. Nicefora

Prema jednoj legendi, sveti Nicefor bio je prvi pićanski biskup. On je na stazi svetog Roka otvorio izvor vode žednoj nećakinji kada su pošli na dalek put da bi obranili biskupovu čast. Legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima – po toj je legendi Nicefor bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života, zapisana je u različitim inačicama:

Pićanski biskup
Da je bija jedan biškup u Pićnu i ima dvi nevode. Von je bija veliki starac i je bila velika zima. I pošli su spati svi tri skupa. Biskup u sredini. To su ljudi doznali da on spi s tima nevodami i su ga tužili papi. I von je poša z obedvima nevodami u Rim. Ma kad je poša ća, on je proklenja Pićance i hi je činija neka svi plešu po trnju. I kad je on poša ća, oni su počeli tancat po trnju. I tako su nastali trnoplesari. I ta biskup je hodija svojin puten. Nevode su se tužile da su žedne, aš je bila suša, nideri ni bilo vode. Von njin je reka da bi von moga načiniti vodu, ma da bi rabila trnoplesaron, zato neka još potrpu i neka gredu napred. I došli su u Levade blizu Buzeta. Von je ima palicu i je činija dojti tri vode: jenu za ljude, jenu za blago, jenu za lik. I one su se napile i pošli su napred. I von, kad je doša u Kopar, je hitija svoj kapot na more i su pošli na njen svi tri plavajuć do Rima. Kad su došli u Rim, ti ki je bija vratar, je doša reći papi da je doša ni šmrkljivi biškup pićanski svojima nevodami. Oni put je reka papa: – Ben, neka dojde napred. I kako je kroz vokno sunce svitlilo, je pada trak u kamaru kadi su oni bili. I biškup kako je doša z mokrin kapoton, je ga ćapa i je ga hitija na ta trak i je kapot usta na njemu. Kad je vidija to papa, mu je reka: – Ča si doša simo? – San doša za se spovidati, perke si me zva- odgovorija mu je biškup. I papa je reka: – Ni triba da ja tebe spovidan, nego je triba da ti mene spovidaš, aš si ti veći nego ja. I na to papa zajeno je zva jenu kamerijeru, neka donese kafe za sve tri. I kad je donela kafe, ona je bila zbabna. I biškup je pita dite u materi: Ki te je učinija? A dite je odgovorilo: Papa! Svi su se na to još više začudili, papa se je posipa pepelon, a biškup sveti Stipan je poša svojima nevodami nazad u Istriju, makare su ga fermivali u Rimu. Ni moga živit bez svoga lipoga i dragoga kraja.
Bošković-Stulli, Maja: Istarske narodne priče

27.
Pićan su Talijani zvali Pedena, jer je bil peta biškupija za Rimon. Prvi biškup pićanski je sveti Nicefor. On je ime dvi nećake. I pokle Pićanci su ga tužili patrijarhu u Akcileji, da š njima spi. I on ga je pozva na raport. On je ša, nećake š njin. A kad su prišli u Gračišće, tamo su one bile žedne. Ne, tu ne dan vodu, govori on, tu bi prišli oni vrajži Pićanci po vodu. Onda su otišli dalje. Su došli u Buzet. A tamo je tuknul, da je došla voda. I sada se zove svetoga Nicefora. Onda su šli u Trstu. A on je jaha na tovaru. A je priša uk i mu je zadavi tovara. A onda mu je sveti Nicefor urdina: Ti si mi zakla tovara, sada ti pelji me. I ga je mora peljat do mora. Sveti Nicefor onda je suka svoj mantel i ga je hiti na moru. I on je otiša na ta kapot i se vozija do Akvileje. Onda je priša va Akvileju. Tamo je bi hlapac odn. patrijarke kako vahtar i biškup mu je reka neka gre patrijarku reć, da je priša jedan starac. Hlapac je ša i priša nazad i reka, neka pride gore. I kad je priša, e, tu su se pozdravili. A biškup je moli, ku se more vinet kapot. A on mu je reka, da ja, i on se suka, i ga je zavisi na zrak od sunca ki je hodija kroz ukno. Kad je to vidi patrijarka, on se pokleknu i moli oprošćenje od biškupa. I onda biškup se je vrati bez kaštige u Pićan. A za kaštigu Pićancen ča su pravega biskupa tužili, je patrijarka naredi, da svi skaču priko vele jame u koj je bilo trnje. Ki skoči priko jame, on je pravi, ni tuži, a ki pade u jamu on je kriv. I su bili u Pićnu niki mali ljudi, ki se sada zovu Baćac, i oni nisu mogli skočit. Pali su u jamu, na trnje i ono ih je bolo, pa su počeli skakat po njemu, zato sve Pićance zovu Trnoplesari. Kad je sveti Nicefor priša u Umag, tamo je oboli i tamo je umra. I u teštamenu je pusti, da se pošalje njegovu desnu ruku u Pićan, za blagoslovit Pićance i oprostit. I ona još sada je u Pićnu.
Zapis: 21. IV. 1953. Pićan. Lukež Josip. 56. g. mežnjar. M. Bonifačić Rožin, Hrvatske narodne priče kotara Pazin

Legenda o svetome Niceforu i Trnoplesarima
U ovoj se priči nanovo pojavljuje sveti Nicefor u ulozi ostarjelog biskupa, koji je siromašno živio sa svojim nevodama, s kojima je u hladnim danima dijelio postelju. Njegovi su ga protivnici pred Papom oklevetali da s nevodama živi u grijehu, te su ga pozvali u Rim da se opravda pred vrhovnim crkvenim glavarom. Pošavši na put prokleo je svoje protivnike riječima: „Neka bosi plešu po trnju dok se ne pokaju“, iz kojih je nastao izraz trnoplesari. Bilo kako bilo, sveti Nicefor je krenuo na put svojim magarcem, kojega je nakon pr(ij)eđenih kilometara zaklao vuk, kojega je Nicefor natjerao da ga nosi umjesto zaklane životinje. Na više mjesta gdje su kraljevi bili sušni, svetac je udario štapom o tlo te su se stvorili živi izvori vode, a kad je došao do Kopra, stavio je svoj kaput na površinu mora, te na taj način došao na zapadnu stranu Jadrana. Kad je stupio pred Papu u Rimu, objesio je mokar kaput na zraku sunca da se suši, te je kaput ostao visjeti u zraku. Vidjevši to, papa je otklonio sve kletve i Niceforu vratio sve časti.
Šišović, Davor: „Sveti Nicefor i Trnoplesari“, u: Franina i Jurina

Legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima
Po toj je legendi Nicefor bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života, jer je živio sa svojom nećakom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv – trnoplesari. A umjesto u Pićnu, Nicefor na putu ka patrijarhu u Akvileju stvori izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Došavši pred patrijarha ne imade gdje objesiti svoj plašt, već ga zatakne o zraku sunca što je provirila u prostoriju i taj je znak bio dovoljan da ga se oslobodi svih optužbi. Na povratku Nicefor umire, te mu se tjelesni ostaci čuvaju u Umagu sve do 1379. kada ih otimaju Genovežani. Ipak, po svečevoj želji, u znak oprosta je u Pićan poslana njegova desnica koja se i danas čuva u Katedrali. Očito su pićanski biskupi i sami pokušali razriješiti proturječja oko svoja dva istoimena sveca, pa biskup Antonio Marenzi (1635-1646) piše o njihovom životu i knjigu. Prilikom rekonstrukcije katedrale su tako kipovi obojice svetaca postavljeni na njeno pročelje, a zajedno su prikazani i na slici na oltaru svetog Nicefora, pri čemu Nicefor ranokršćanski mučenik i zaštitnik Pićanske biskupije u rukama drži maketu Pićna.

Priča kako ju je u narodu čuo i zabilježio Franjo Horvat Kiš:
Živio ovdje čovjek u skromnosti kako to dolikuje svetu čovjeku. Bio je već pristar, a imao je kod sebe na dvuoru dvije sinovice, dvije djevojke bajne ljepote. Grješni ljudi grješno misle, pa tako i zao duh građana ovdašnjih smišljao je svašta o biskupu i njegovim sinovicama… Mozgovi su – ugrijani rijetkom ljepotom ovih mladih žena – smišljali priče o krevetu širokom i spavanju u troje… Kako da se ta pikanterija u Oglaj patrijarski ne dostavi, kako! I sveti čovjek morade na opravdanje, upravo pred sud pred neki veliki senat u patrijaršiju. On povede sobom svoje sinovice. Otpuste se pred patrijarhu pješice – dakle inkognito – svo troje. Putem je sveti čovjek svojim sinovicama pootvarao vrela, gdje bi ožednjele, a žive vode ne bijaše. Tako bi u Krbunama, u Buzetu i drugdje. I došavši sveti čovjek pred vijeće sudsko, bude preslušavan i za preslušavanja grane sunce na nebu visoku i jedan tračak neba žarkoga pade koso u dvoranu i zaustavi se na zidu… Tračak sunčev naličio je užarenu štapu. Vijeće sudsko nije vjerovalo svetu čovjeku, a on u taj čas skine svoju biskupsku mantiju: -Eto, veli, odričem se časti svoje – i objesi mantiju o trak sunčev i mantija pravednikova ostade na tom tračku visjeti. Zbog mnoštva smicalica i osuda koje je zadobio od svojih biskupljana, Nicefor je upravio molitvu koja je imala za učinak nestanak izvora u Pićnu. Po povratku iz Ogleja zaustavio se u umaškoj luci, gdje je i umro 6. studenog nepoznate godine. Njegovi su zemni ostaci kao i tijelo đakona mu Maksimilijana pohranjeni u umaškoj crkvi, dok je svečeva desnica prenesena u Pićan, gdje se i danas štuje na dan sv. Nicefora 30. prosinca. Iz znamenite knjige Barbanca Petra Stankovića, Biografia degli uomini distinti dell’Istria (1828.-1829.) doznajemo za priču prema kojoj je sv. Nicefor prije smrti naredio da želi biti pokopan u Umagu te da će oprostiti Pićancima uvredu koju su mu nanijeli, ali da trebaju za pokoru proći golih tabana po trnju jedne kotline. Tek će tada moći uzeti njegovu desnu ruku kao relikviju iz umaške crkve, koja će im donijeti očinski blagoslov. Iz te priče proizlazi utemeljenje naziva trnoplesari za Pićance.
Orbanić, Elvis: Katedra svetoga Nicefora

Očito su pićanski biskupi i sami pokušali razriješiti proturječja oko svoja dva istoimena sveca, pa biskup Antonio Marenzi (1635-1646) piše o njihovom životu i knjigu. Prilikom rekonstrukcije katedrale su tako kipovi obojice svetaca postavljeni na njeno pročelje, a zajedno su prikazani i na slici na oltaru Sv. Nicefora, pri čemu Nicefor ranokršćanski mučenik i zaštitnik Pićanske biskupije u rukama drži maketu Pićna.