Ljudi ovoga podneblja usmenom predajom prenosili su razne narodne legende, predaje i vjerovanja. Također, vjerovalo se u slavenska božanstva koja su imala raznovrsne uloge.

O slavenskoj mitologiji postoji najmanje zapisanih povijesnih izvora, budući da Slaveni nisu imali pismo prije pokrštavanja. Tako da se većina slavenske mitologije prenosila usmeno, s koljena na koljeno, do današnjih dana. Ipak u 19. stoljeću javio se veći interes za rekonstrukcijom slavenske mitologije, a kredibilni povijesni izvori tu i tamo opisuju njihova vjerovanja i obrede – koji se podudaraju s usmenom predajom. Neke riječi i imena koja danas koristimo svoj korijen imaju u staroslavenskoj mitologiji: Babaroga, Vesna, Davor, Kolovrat… Osim usmenih, tu su i neki arheološki i pisani izvori. Projekt rekonstruiranja ne smije se oslanjati samo na usmenu predaju, budući da će zbog različitih interpretacija dovesti do pogrešnih tumačenja, a moguće su i potpune krivotvorine. Ono malo što je zapisano o mitologiji može se pročitati u zapisima neslavenskih civilizacija, poput Herodotove Povijesti (479. godina prije Krista), koji spominje jedno pleme na sjeveru koje vjeruje da se ljudi pretvaraju u vukove na nekoliko dana. To korelira s narodnom predajom u slavenskim zemljama gdje su bogato opisani vukodlaci. Drugi izvor je bizantski povjesničar Prokopija (6. stoljeće) koji je proučavao stanovnike oko Dunava, među njima i Slavene. Prema njemu, Slaveni su štovali boga, gospodara svega koji je stvorio grom i munje. To bi svakako mogao biti staroslavenski bog Perun, koji je vrlo sličan grčkome bogu Zeusu. Izuzev starih bogova, Prokopije spominje i vjerovanja u razna nadnaravna stvorenja, poput zlih duhova i dobroćudnih vila, ali ne spominje njihova imena. U 12. stoljeću imamo zapise koji opisuju slavenska vjerovanja prije pokrštavanja, a tu se spominju Perun, Veles, Dažbog, Stribog, Mokoš, Svarog, Svantevid i brojni drugi akteri koji će postati važni komadići slagalice staroslavenskih vjerovanja. Važno je napomenuti kako su se Slaveni “pocijepali” na različite frakcije (južne, istočne i zapadne), a svatko od njih je imao drugačiju hijerarhiju svojih božanstava. Što se pak tiče arheoloških ostataka, pronađene su statue nekoliko slavenskih božanstava, koje odgovaraju opisima usmene predaje. Kao u većini poganskih religija, i kod Slavena imamo kakvu-takvu hijerarhijsku strukturu. Vrhovni bog kao predsjedavajući, mnoštvo bogova ispod njega, a ispod njih polubogovi, heroji i fantastična bića. Većina teorija kao vrhovne bogove, ovisno o tome iz kojeg su “plemena” Slaveni dolazili, ističu Svaroga, Svantevida i Triglava. Sva trojica su povezani sa Suncem, a većina hramova je bila na ovaj ili onaj način posvećena Suncu.  Budući da je ta mitologija stara oko 3.000 godine, s vremenom je to mjesto preuzeo najčešće spominjan bog u slavenskoj mitologiji – Perun. Njegovu protutežu, odnosno glavni “negativac”, bio je Veles. Perun je bio nebeski bog groma i munje koji vlada čitavim svijetom, dok je Veles bio podzemni bog, kralj podzemlja, koji vlada carstvom mrtvih. Njih dvojica su u konstantnom sukobu, a pokrštavanje je s jedne strane bila laka zadaća, zbog paralela s Bogom i Sotonom. Kao u većini mitologija, Perun je imao djecu koji su sami postali božanstva. Tako je njegov sin Jarilo bio bog plodnosti i vegetacije, a Morana žensko božanstvo prirode i smrti. Zora i Danica, iako njihova imena sugeriraju prirodne pojave, također su opisivani kao božanstvene osobe. Danica je bila “Sunčeva mlađa sestra”, a Zora je smatrana “Sunčevom majkom”. Vesna je bila boginja mladosti, proljeća i bujnosti, a Davor je bio sedmoglavi bog rata. Bog rijeka, voda i mora bio je Vodan, a njega se može usporediti s grčkim Posejdonom. Slaveni su vjerovali i u Ladu, boginju ljubavi i ljepote, a ona odgovara grčkoj Afroditi. Lela je bila “šumska majka”, stara božica koja je ujedno i zaštitnik prirode.

Vukodlaci, vampiri i vile samo su neki od fantastičnih bića u koje su naši pretci vjerovali. Osim njih, tu je i čitav popis nekih za koje nikada niste čuli. Primjerice, “Morski ljudi” su bili bića koja izranjaju iz mora sa svijetlim kamenom. Tko im uspije ukrasti kamen, bit će sretan dovijeka. Među njima je i famozna Babaroga, suha, crna starica, koju povezuju s vješticom. Tu su i razni “kućni” duhovi, poput zlog duha Kikimore, dobri kućni duh Domovoj i drugi.

Naravno, tu su bili i elementi koji nisu isključivo dio slavenske mitologije, poput zmajeva, krilatih zmija, aždaji, divova i drugih stvorenja. Svakako je interesantno naglasiti da je na čitavom slavenskom prostoru (od Slovenije do Rusije) velik dio mitologije i starih vjerovanja posvećen duhovima, s jezivim pričama koje se ponekad podudaraju. Sićušni dijelovi mitologije su preživjeli dan danas, najviši slovenski vrh zove se Triglav, a među mnoštvom starih imena za planine, rijeke i doline stari nazivi upućuju na imena koja su slična spomenutim božanstvima. Imena Vesna i Davor i danas su relativno često u uporabi, a prezime Kolovrat ujedno je i simbol koji se veže uz većinu slavenskih božanstava.

Također, postoji narodna legenda o vili graditeljici. Legenda kaže kako je stijena ispala vili na stazi prilikom žurnog nošenja kamenja za gradnju pulske arene. Izlaskom sunca zakukurikao je pijetao pa je vila nije uspjela podignuti i nastaviti svoj rad.

 

Pozicija na etapi puta tik prije slapa Sopota, gdje se nalazi stijena vile graditeljice koja je prema narodnoj legendi pala kada je nosila stijenu za izgradnju arene u Puli.