U blizini pješačke staze Sv. Roka nalaze se polja i livade koja služe za uzgoj poljoprivrednih proizvoda. Na području Pićanštine nalazi se znatan broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Vodotok koji se može vidjeti na ovoj točki, jedan je od izvora vode koji je u prošlosti imao važnu ulogu i služio lokalnom stanovništvu. Svako domaćinstvo u prošlosti je imalo svoju stoku koja je pasla na livadama u blizini te koju su na izvorima, potocima, vodotocima i lokvama pastiri napajali.

Stočarstvo je grana gospodarstva čija primarna djelatnost podrazumijeva uzgoj krupne i sitne stoke, u svrhu proizvodnje hrane (mesa, mlijeka, jaja, meda i dr.) te sirovina (krzno, vuna i dr). Čovjek je tu djelatnost započeo davno, u neolitiku, a vrlo je vjerojatno da se razvila od lova, selekcijom prikladnijih vrsta za uzgoj, udomaćivanjem prvenstveno ovce i koze. Stočarstvo se po rasnom sastavu dijeli na govedarstvo, svinjogojstvo, peradarstvo, ovčarstvo, kozarstvo i dr., a po načinu i svrsi na dva osnovna tipa: primarno ili samo-opskrbno (stočarstvo prisutno u sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji gdje plemenske skupine u potrazi za pašnjacima putuju sa stadima ovaca, koza, deva i goveda), te komercijalno-ekstenzivno (stočarstvo koje se razvija na velikim slobodnim pašnjacima u Australiji, Argentini, Meksiku, SAD-u i dr). U povijesti je udomaćeno ukupno 30 vrsta životinja, a značenje pojedinih vrsta znatno se promijenilo. Konj je npr. bio važan u obradi zemlje, prijevozu i ratu, a danas ga se manjim dijelom koristi u prehrani i rekreaciji; na razini Hrvatske je 1955. bilo 353 tisuća grla, 2006. ih je ostalo tek 9 tisuća. U Istri je glavnu ulogu u polju imalo istarsko govedo (boškarin, koji je u posljednje vrijeme zaštićen. Spominje se u književnosti (V. Nazor) i glazbi. Ovca je bila temelj ruralnoga gospodarstva na Ćićariji (Ćići). Njenu kožu bi ustrojili za mijeh (mih), sviranje, držanje vina. Ovčje mlijeko bi poslužilo za izradu sira, skute i maslaca. Sporedno zanimanje Ćića bilo je govedarstvo i konjarstvo. Magarac je također istarska domaća životinja, a korišten je za rad i prijevoz tereta. Za prijevoz robe radije su koristili izdržljiviju i manje osjetljivu mazgu nego konja. Koza, simbol Istre i Istarske županije, također je neizostavna vrsta istarske stočarske dimenzije (mlijeko, sir, meso, krzno). Lovstvo, djelatnost koja obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači, još uvijek je vrlo zastupljeno na području Pićanštine. U pradavnim se vremenima čovjek bavio lovom iz nužde, radi podmirenja potreba za mesom i krznom; s razvojem društva lov postaje zabava, vježba, sport i zanimanje. Lovstvo ima i gospodarsku važnost, a povezano je s ostalim gospodarskim djelatnostima, osobito poljoprivredom, šumarstvom i industrijom. Važna je njegova uloga u zaštiti prirode i očuvanju biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači. Lovci u Istri organizirani su u lovačkim udrugama, preko kojih su učlanjeni u Lovački savez Istarske županije sa sjedištem u Poreču te u Hrvatski lovački savez (HLS) kao krovnu organizaciju. U Lovačkom savezu Istarske županije ima 4000 lovaca i 130 kandidata iz 35 udruga. Do donošenja Zakona o lovu RH 1994. u istar. lovištima gospodarilo se na temelju Zakona o lovstvu SR Hrvatske i Programa razvitka lovstva SR Hrvatske iz 1976. god. 2003. površina lovišta u Istarskoj županiji iznosila je 141995ha. Blaga klima i raznolikost terena istarskog područja pogoduju prirodnom razmnožavanju krupne i sitne divljači. Love se zečevi, trčke, fazani, virdžinijske prepelice, srne, jeleni i divlje svinje. Prema podatcima iz 1960-ih, u istarskim se lovištima bilježila najgušća populacija jarebica u Hrvatskoj. Danas u mnogim lovištima gotovo nema trčke (Perdix perdix), a ne susreću se više ni jarebica kamenjarka (Alectoris graeca) ni divlji zec (Lepus europeus). Opći razvitak nepovoljno djeluje na lovišta u Istri; pojedine djelatnosti razvijaju se nekontrolirano te nanose štetu prirodi i divljači. Od polovice XX.st. razvija se lovni turizam.

 

Pozicija uz potok nedaleko polja i livada koje se nalaze u blizini na koja su lokalno stanovništvo u prošlosti izvodili stoku koja je ondje pasla, a koju su na izvorima, potocima, vodotocima i lokvama pastiri napajali.