Općina Pićan je općina u Istarskoj županiji, smještena u centralnom dijelu Istre, na području Labinštine, sa 51 km2, okružena poljima i vinogradima. Na području Općine Pićan se nalazi 10 naselja: Grobnik, Jakomići, Krbune, Kukurini, Montovani, Orič, Pićan, Sveta Katarina, Tupljak i Zajci. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, ima 1.722 stanovnika. Područje općine Pićan ima vrijedno prirodno i kulturno nasljeđe, značajni krajobraz i spomenik kulture. Pićan je najmanja općina, sa najmanje domaćinstava i ima najmanje stanovnika u odnosu na ostala mjesta koja pripadaju istočnom dijelu Istre (Grad Labin, Općine Kršan, Raša i Sv. Nedjelja). Obiluje bogatom materijalnom i nematerijalnom kulturnom baštinom, te je proglašen spomenikom kulture 1962. godine.

Pićan, naselje i općinsko središte u središnjem dijelu Istre (45°12’n; 14°3’E; 335m nadmorske visine), smješten je 12km jugoistočno od Pazina, na držanoj cesti (D48) Pazin-Kršan. Podignut je na dominirajućem vapnenačkom brežuljku zapadno od Čepićkog polja.

Ponekad nije jednostavno u povijesnim izvorima slijediti tragove Pićna jer se on krije pod najrazličitijim imenima.  Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu pri čemu u riječi pet vide keltski korijen. Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Najstariji dijelovi histarske gradine nalazili su se na brdu Kalvarija, sjevernije od današnjeg naselja, a zatim se pretpostavlja da tu živi keltsko pleme Secusa. U rimsko se doba, vjerojatno na istom strateški dobro odabranom mjestu, nalazilo vojno uporište i naselje Petina. Ima autora koji su baš uz Pićan vezivali i naziv Pucinum kojim i Plinije i Ptolomej nazivaju utvrdu u unutrašnjosti Istre koja je i na rimskom dvoru bila poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Jedini danas vidljivi trag rimske prisutnosti je natpis na kamenu ugrađen u dovratnik kuće nasuprot zvonika koji spominje nekog Lucia Caonalia iz porodice Pupinia koju nalazimo i drugdje u Istri (Kringa, Pula, Poreč, Kopar, Trst). U doba vladavine Bizanta Pićan je bio administrativno središte središnjeg dijela Istre. Od kasne antike pa sve do kraja XVIII stoljeća u Pićnu je sjedište istoimene biskupije, jedne od najstarijih ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće. U srednjem vijeku, ne samo crkvenu, već i svjetovnu vlast u Pićnu imaju Akvilejski patrijarsi, nakon čega Pićan biva uključen u pazinski posjed kojim upravlja Majnard Črnogradski. Dok su se obalni istarski gradovi jedan po jedan postepeno priklanjali Veneciji, Pićan je zajedno s Pazinom i okolicom imao potpuno drugačiju sudbinu. Ženidbom  Majnardove nasljednice grofice Matilde Pazinske za Goričkog grofa Engelberta Pićan postaje krajem XII stoljeća sastavnim djelom njihove Grafschaft Ysterreich koja 1374. pod imenom Pazinska knežija temeljem ugovora o nasljeđivanju postaje privatno vlasništvo porodice Habsburg. Oni čitavu knežiju najradije daju u kratkoročne zakupe sad jednom, sad drugom plemiću, u čije ime posjedom upravljaju kapetani, a Habsburzi (i) tim novcem financiraju svoj uspon na carsko prijestolje. Polumilenijska podjela Istre na austrijski i venecijanski dio, prožeta čestim surovim sukobima dva svadljiva susjeda, upadima Turaka i epidemijama kuge, završila je tek padom Venecije i dolaskom Napoleona. Godine 1508. privremeno ga je privremeno zaposjela mletačka vojska. Za biskupa Francesca Massimiliana Vaccana 1653. izbila je buna kmetova, pri čemu je provaljen i opustošen biskupski dvor, a biskup je morao pobjeći. Nakon ukinuća biskupije, Pićan je postao sjedištem dekanata što je ostao do danas, a 1939 dekretom Antonija Santina proglašen je nadžupom.

U parku pred ulazom u Pićan nalazi se kip Sv. Ivana Nepomuka, češkog sveca, zaštitnika kraljica, mostova, ispovjednih tajni i zaštitnika protiv poplava, sagrađen 1714. godine. Nedaleko njega je spomenik Pićancima nastradalima u II. svjetskom ratu, a na nešto sniženom terenu uz park nalazi se crkvica Sv. Roka, zaštitnika od kuge kojoj je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek, u jeku jedne od najvećih epidemija kuge. U stari dio Pićna ulazimo kroz monumentalna gradska vrata koja potječu iz 14. stoljeća, a obnovljena su 1613. godine za biskupa Antonia Zara. Zahvaljujući bliskoj vezi sa nadvojvodom Ferdinandom Zara je već sa 27 godina od običnog klerika postao biskup Pićna.

 

Pićanski zvonik od bijelog vapnenca sagrađen je 1872. godine. Osim što je sa svojih 48 metara među najvišima u Istri, mnogi ga drže i najljepšim. U podnožju zvonika i danas stoji kamena mjera kojom su se mjerila davanja podanika.

Župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije je današnji vanjski oblik dobila preuređenjem 1753., a unutrašnjost je barokizirana za vrijeme posljednjeg pićanskog biskupa Piccardia. Kao što i dolikuje katedrali, u vlasništvu crkve je brojni vrijedan inventar, a ističe se zlatom protkani biskupski plašt, poklon carice Marije Terezije. Reljefima i grbovima ukrašene grobnice pićanskih biskupa, ali i zaslužnih građana Pićna, ugrađene su u pod crkve i u plato ispred crkve.

Pogled sa današnjeg vidikovca Franje Ferdinanda na brdovit krajolik središnje Istre, kao i poseban okus pićanskog vina koje mu je ponudio župnik, uvjerili su austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, da slijedeći put u Pićan mora doći u pratnji žene Sofije, strastvene slikarice, kako bi ovjekovječila prizor. Ta mu se želja na žalost nije ostvarila jer su oboje nedugo zatim nastradali u atentatu u Sarajevu 1914.

Nasuprot župne crkve nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana zborovođe, zapisivača istarskih narodnih napjeva i skladatelja koji je 1912. g. na tekst Ivana Cukona skladao današnju službenu istarsku himnu Krasna zemljo. Matko Brajša Rašan je zapisivač i sakupljač istarskih narodnih napjeva i skladatelj. Sakupio je više od 250 narodnih, svjetovnih i crkvenih pjesama Istre. Njegov je najveći doprinos očuvanje značajki starog istarskog dvoglasja koji je sačuvan u njegovim zbirkama.

Manje je poznato da je još jedna važna muzička ličnost vezana uz Pićan, a radi se o slovencu Jurju Slatkonji, osnivaču i voditelju Bečkog dvorskog orkestra i kasnijem prvom bečkom biskupu, koji se u Pićnu spominje od 1506. g. kao administrator biskupije, a 1513. kao biskup.

Od trga ispred crkve možemo nastaviti ulicom prema zapadu uz zgradu u kojoj je od 1914. do 1918. djelovala Narodna čitaonica. Kroz mali prolaz možemo izaći desno u vrtove kako bi vidjeli najsačuvaniji dio gradskih zidina.

Na suprotnom kraju Pićna preporučamo posjetiti vidikovac Svete Jelene nazvan po istoimenoj crkvici koja je nekada bila na tom mjestu. U tom dijelu naselja ima još napuštenih starih kuća zanimljive arhitekture, sa rustikalnim nadvratnicima i stepeništima ponekad uklesanim u živu stijenu, koje tek čekaju da im se udahne novi život.

Za kraj posjete Pićnu preporučamo jednobrodnu romaničku crkvicu Svetog Mihovila iz XIII stoljeća koja se nalazi na susjednom uzvišenju. Ona u svojoj unutrašnjosti krije vrijedne freske iz prve polovine XV stoljeća, koje tek čekaju stručnu restauraciju.

Nezaboravan pogled koji se pruža sa tog prirodnog vidikovca obogaćuje od 1999. kamena skulptura Obitelj talijanskog kipara Nane Zavagnea, sudionika Mediteranskog kiparskog simpozija u Dubrovi kraj Labina.

Centar za nematerijalnu kulturu otvoren je 2011. godine u Pićnu kao podružnica Etnografskoga muzeja Istre u Pazinu. Zadaće Centra su prikupljanje građe, arhiviranje i vrednovanje nematerijalne baštine. Nematerijalna baština po svojoj definiciji obuhvaća običaje, vjerovanja, znanje, vještine i pojavnosti duhovnog stvaralaštva koje se prenose predajom, a društva, grupe ili pojedinci prepoznaju ih kao svoju baštinu. Kako bih najlakše objasnila što je nematerijalna baština, učinit ću to primjerom. Nematerijalna baština su kanat na tanko i debelo, vlaški i žejanski jezik, igra šćinki, vodnjanske basse, brojalice, zaklinjalice, trganje grožđa, priprema supe, izrada kažuna…

Dijalektolozi i oni koji nisu iz ovih krajeva Istre, reći će da je ovo vokalno veoma zatvoren mjesni govor, misleći na vokale, gdje glas „a“ prelazi u „o“ npr. jaje – joje te don, Vazon, mloda, dvo, zoda. Govor Pićna srednjočakavski je govor. Srednjočakavski govori su najraspršeniji govori čakavskoga narječja. To znači da se, osim Istre, pojavljuju od Krka i Lošinja do Ugljana i Dugog otoka, a na kopnu od Kraljevice do Novoga Vinodolskoga. To je ikavsko – ekavski govor što znači da ima primjera poput nevesta, sopele, susedi, ali s druge strane samlile, misec, otprit, cidilo.