Pican, Petina, Petinum, Pedena, Penna, Biben, Pyben, Piben, Piebn, Piebnn, Pitchann….

Što se krije u imenu? Ponekad nije jednostavno u povijesnim izvorima slijediti tragove Pićna jer se on krije pod najrazličitijim imenima. Porijeklo imena Petina neki pripisuju pretpostavci da je Pićanska biskupija bila peta po redu u svijetu pri čemu u riječi pet vide keltski korijen.

Pićan je zasigurno naseljen u dalekoj prapovijesti. Najstariji dijelovi histarske gradine nalazili su se na brdu Kalvarija, sjevernije od današnjeg naselja, a zatim se pretpostavlja da tu živi keltsko pleme Secusa. U rimsko se doba, vjerojatno na istom strateški dobro odabranom mjestu, nalazilo vojno uporište i naselje Petina.

Ima autora koji su baš uz Pićan vezivali i naziv Pucinum kojim i Plinije i Ptolomej nazivaju utvrdu u unutrašnjosti Istre koja je i na rimskom dvoru bila poznata po posebno dobrom vinu. Žena cara Augusta, Livia, vjerovala je da svoju dugovječnost duguje baš činjenici da pije isključivo to vino. Jedini danas vidljivi trag rimske prisutnosti je natpis na kamenu ugrađen u dovratnik kuće nasuprot zvonika koji spominje nekog Lucia Caonalia iz porodice Pupinia koju nalazimo i drugdje u Istri (Kringa, Pula, Poreč, Kopar, Trst).

U doba vladavine Bizanta Pićan je bio administrativno središte središnjeg dijela Istre. Od kasne antike pa sve do kraja XVIII stoljeća u Pićnu je sjedište istoimene biskupije, jedne od najstarijih ali i najmanjih u kršćanskom svijetu uopće. U srednjem vijeku, ne samo crkvenu, već i svjetovnu vlast u Pićnu imaju Akvilejski patrijarsi, nakon čega Pićan biva uključen u pazinski posjed kojim upravlja Majnard Črnogradski. Dok su se obalni istarski gradovi jedan po jedan postepeno priklanjali Veneciji, Pićan je zajedno s Pazinom i okolicom imao potpuno drugačiju sudbinu. Ženidbom  Majnardove nasljednice grofice Matilde Pazinske za Goričkog grofa Engelberta Pićan postaje krajem XII stoljeća sastavnim djelom njihove Grafschaft Ysterreich koja 1374. pod imenom Pazinska knežija temeljem ugovora o nasljeđivanju postaje privatno vlasništvo porodice Habsburg. Oni čitavu knežiju najradije daju u kratkoročne zakupe sad jednom, sad drugom plemiću, u čije ime posjedom upravljaju kapetani, a Habsburzi (i) tim novcem financiraju svoj uspon na carsko prijestolje. Polumilenijska podjela Istre na austrijski i venecijanski dio, prožeta čestim surovim sukobima dva svadljiva susjeda, upadima Turaka i epidemijama kuge, završila je tek padom Venecije i dolaskom Napoleona. Godine 1508. privremeno ga je privremeno zaposjela mletačka vojska. Za biskupa Francesca Massimiliana Vaccana 1653. izbila je buna kmetova, pri čemu je provaljen i opustošen biskupski dvor, a biskup je morao pobjeći. Nakon ukinuća biskupije, Pićan je postao sjedištem dekanata što je ostao do danas, a 1939 dekretom Antonija Santina proglašen je nadžupom.

U prošlosti je u Tupljaku djelovao rudnik kamenoga ugljena. Monografiju rudniku Tupljak napisao je Marino Fonović i ona nosi naslov Zadnja smjena. Treba reći da je rudnik Tupljak djelovao od 1983. (počeo je s probnim radom 2. ožujka 1983.) do 17. svibnja 1999. kada službeno staje proizvodnja. Od početka rada rudnika Tupljak do njegovoga zatvaranja iskopano je gotovo dva milijuna tona ugljena.

LEGENDA O BISKUPU NICEFORU I TRNOPLESARIMA

Uz nastanak Pićanske biskupije i uz njenog zaštitnika Sv. Nicefora vezane su brojne međusobno isključive i često isprepletene legende. Snalaženje nam dodatno otežava činjenica da su sa Pićnom zapravo povezana dva Nicefora – Sv. Nicefor mučenik i Sv. Nicefor biskup.

Legenda o svetom Niceforu mučeniku kaže kako je rimski car car Konstantin Veliki (prvi koji je priznao i poticao kršćanstvo i koji je sagradio novo središte carstva – Konstantinopolj, kasnije Carigrad) dao tjelesne ostatke svetog Nicefora iz Antiohije postaviti na lađu u Carigradu  i naredio da se na mjestu gdje se lađa sama zaustavi ima ovom svecu posvetiti crkva. Po proširenoj verziji je svečevo tijelo nakon pristajanja uz obalu Istre postavljeno na konja koji je pušten i zaustavio se baš – u Pićnu.

Legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima – Po toj je legendi Nicefor bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života. Legenda je zapisana u različitim inačicama:

Pićanski biskup

Da je bija jedan biškup u Pićnu i ima dvi nevode. Von je bija veliki starac i je bila velika zima. I pošli su spati svi tri skupa. Biskup u sredini. To su ljudi doznali da on spi s tima nevodami i su ga tužili papi. I von je poša z obedvima nevodami u Rim. Ma kad je poša ća, on je proklenja Pićance i hi je činija neka svi plešu po trnju. I kad je on poša ća, oni su počeli tancat po trnju. I tako su nastali trnoplesari. I ta biskup je hodija svojin puten. Nevode su se tužile da su žedne, aš je bila suša, nideri ni bilo vode. Von njin je reka da bi von moga načiniti vodu, ma da bi rabila trnoplesaron, zato neka još potrpu i neka gredu napred. I došli su u Levade blizu Buzeta. Von je ima palicu i je činija dojti tri vode: jenu za ljude, jenu za blago, jenu za lik. I one su se napile i pošli su napred. I von, kad je doša u Kopar, je hitija svoj kapot na more i su pošli na njen svi tri plavajuć do Rima. Kad su došli u Rim, ti ki je bija vratar, je doša reći papi da je doša ni šmrkljivi biškup pićanski svojima nevodami. Oni put je reka papa: – Ben, neka dojde napred. I kako je kroz vokno sunce svitlilo, je pada trak u kamaru kadi su oni bili. I biškup kako je doša z mokrin kapoton, je ga ćapa i je ga hitija na ta trak i je kapot usta na njemu. Kad je vidija to papa, mu je reka: – Ča si doša simo? – San doša za se spovidati, perke si me zva- odgovorija mu je biškup. I papa je reka: – Ni triba da ja tebe spovidan, nego je triba da ti mene spovidaš, aš si ti veći nego ja. I na to papa zajeno je zva jenu kamerijeru, neka donese kafe za sve tri. I kad je donela kafe, ona je bila zbabna. I biškup je pita dite u materi: Ki te je učinija? A dite je odgovorilo: Papa! Svi su se na to još više začudili, papa se je posipa pepelon, a biškup sveti Stipan je poša svojima nevodami nazad u Istriju, makare su ga fermivali u Rimu. Ni moga živit bez svoga lipoga i dragoga kraja.

Bošković-Stulli, Maja: Istarske narodne priče

27.

Pićan su Talijani zvali Pedena, jer je bil peta biškupija za Rimon. Prvi biškup pićanski je sveti Nicefor. On je ime dvi nećake. I pokle Pićanci su ga tužili patrijarhu u Akcileji, da š njima spi. I on ga je pozva na raport. On je ša, nećake š njin. A kad su prišli u Gračišće, tamo su one bile žedne. Ne, tu ne dan vodu, govori on, tu bi prišli oni vrajži Pićanci po vodu. Onda su otišli dalje. Su došli u Buzet. A tamo je tuknul, da je došla voda. I sada se zove svetoga Nicefora. Onda su šli u Trstu. A on je jaha na tovaru. A je priša uk i mu je zadavi tovara. A onda mu je sveti Nicefor urdina: Ti si mi zakla tovara, sada ti pelji me. I ga je mora peljat do mora. Sveti Nicefor onda je suka svoj mantel i ga je hiti na moru. I on je otiša na ta kapot i se vozija do Akvileje. Onda je priša va Akvileju. Tamo je bi hlapac odn. patrijarke kako vahtar i biškup mu je reka neka gre patrijarku reć, da je priša jedan starac. Hlapac je ša i priša nazad i reka, neka pride gore. I kad je priša, e, tu su se pozdravili. A biškup je moli, ku se more vinet kapot. A on mu je reka, da ja, i on se suka, i ga je zavisi na zrak od sunca ki je hodija kroz ukno. Kad je to vidi patrijarka, on se pokleknu i moli oprošćenje od biškupa. I onda biškup se je vrati bez kaštige u Pićan. A za kaštigu Pićancen ča su pravega biskupa tužili, je patrijarka naredi, da svi skaču priko vele jame u koj je bilo trnje. Ki skoči priko jame, on je pravi, ni tuži, a ki pade u jamu on je kriv. I su bili u Pićnu niki mali ljudi, ki se sada zovu Baćac, i oni nisu mogli skočit. Pali su u jamu, na trnje i ono ih je bolo, pa su počeli skakat po njemu, zato sve Pićance zovu Trnoplesari. Kad je sveti Nicefor priša u Umag, tamo je oboli i tamo je umra. I u teštamenu je pusti, da se pošalje njegovu desnu ruku u Pićan, za blagoslovit Pićance i oprostit. I ona još sada je u Pićnu.

Zapis: 21. IV. 1953. Pićan. Lukež Josip. 56. g. mežnjar. M. Bonifačić Rožin, Hrvatske narodne priče kotara Pazin

Legenda o svetome Niceforu i Trnoplesarima

U ovoj se priči nanovo pojavljuje sveti Nicefor u ulozi ostarjelog biskupa, koji je siromašno živio sa svojim nevodama, s kojima je u hladnim danima dijelio postelju. Njegovi su ga protivnici pred Papom oklevetali da s nevodama živi u grijehu, te su ga pozvali u Rim da se opravda pred vrhovnim crkvenim glavarom. Pošavši na put prokleo je svoje protivnike riječima: „Neka bosi plešu po trnju dok se ne pokaju“, iz kojih je nastao izraz trnoplesari. Bilo kako bilo, sveti Nicefor je krenuo na put svojim magarcem, kojega je nakon pr(ij)eđenih kilometara zaklao vuk, kojega je Nicefor natjerao da ga nosi umjesto zaklane životinje. Na više mjesta gdje su kraljevi bili sušni, svetac je udario štapom o tlo te su se stvorili živi izvori vode, a kad je došao do Kopra, stavio je svoj kaput na površinu mora, te na taj način došao na zapadnu stranu Jadrana. Kad je stupio pred Papu u Rimu, objesio je mokar kaput na zraku sunca da se suši, te je kaput ostao visjeti u zraku. Vidjevši to, papa je otklonio sve kletve i Niceforu vratio sve časti.

Šišović, Davor: „Sveti Nicefor i Trnoplesari“, u: Franina i Jurina

Legenda o svetom Niceforu biskupu i trnoplesarima

Po toj je legendi Nicefor bio pićanski biskup (u nekim verzijama prvi pićanski biskup i osnivač biskupije) kojeg su Pićanci tužili akvilejskom patrijarhu zbog navodno nećudorednog života, jer je živio sa svojom nećakom. Kako bi ih odvratio od optužbi i dokazao svoje božje poslanje Nicefor im ponudi da udarcem štapa o neplodno i dračom obraslo tlo otvori izvor pitke vode. Pićanci to odbiju, pravdajući se da im je potrebnija drača koju kasnije koriste u svojim vinogradima. On na to uzvrati riječima: da Bog da bosi po trnju plesali zbog čega se za Pićance do dana današnjeg uvriježio naziv – trnoplesari. A umjesto u Pićnu, Nicefor na putu ka patrijarhu u Akvileju stvori izvore u Gračišću, Krbunama, Buzetu, Trstu i drugdje. Došavši pred patrijarha ne imade gdje objesiti svoj plašt, već ga zatakne o zraku sunca što je provirila u prostoriju i taj je znak bio dovoljan da ga se oslobodi svih optužbi. Na povratku Nicefor umire, te mu se tjelesni ostaci čuvaju u Umagu sve do 1379. kada ih otimaju Genovežani. Ipak, po svečevoj želji, u znak oprosta je u Pićan poslana njegova desnica koja se i danas čuva u Katedrali. Očito su pićanski biskupi i sami pokušali razriješiti proturječja oko svoja dva istoimena sveca, pa biskup Antonio Marenzi (1635-1646) piše o njihovom životu i knjigu. Prilikom rekonstrukcije katedrale su tako kipovi obojice svetaca postavljeni na njeno pročelje, a zajedno su prikazani i na slici na oltaru svetog Nicefora, pri čemu Nicefor ranokršćanski mučenik i zaštitnik Pićanske biskupije u rukama drži maketu Pićna.

http://www.pican.hr/o-picnu/povijest-picna/, http://www.central-istria.com/hr/central istria.com/pican/, datum posjeta: 17. siječnja 2017.

Evo i te priče kako ju je u narodu čuo i zabilježio Franjo Horvat Kiš: Živio ovdje čovjek u skromnosti kako to dolikuje svetu čovjeku. Bio je već pristar, a imao je kod sebe na dvuoru dvije sinovice, dvije djevojke bajne ljepote. Grješni ljudi grješno misle, pa tako i zao duh građana ovdašnjih smišljao je svašta o biskupu i njegovim sinovicama… Mozgovi su – ugrijani rijetkom ljepotom ovih mladih žena – smišljali priče o krevetu širokom i spavanju u troje… Kako da se ta pikanterija u Oglaj patrijarski ne dostavi, kako! I sveti čovjek morade na opravdanje, upravo pred sud pred neki veliki senat u patrijaršiju. On povede sobom svoje sinovice. Otpuste se pred patrijarhu pješice – dakle inkognito – svo troje. Putem je sveti čovjek svojim sinovicama pootvarao vrela, gdje bi ožednjele, a žive vode ne bijaše. Tako bi u Krbunama, u Buzetu i drugdje. I došavši sveti čovjek pred vijeće sudsko, bude preslušavan i za preslušavanja grane sunce na nebu visoku i jedan tračak neba žarkoga pade koso u dvoranu i zaustavi se na zidu… Tračak sunčev naličio je užarenu štapu. Vijeće sudsko nije vjerovalo svetu čovjeku, a on u taj čas skine svoju biskupsku mantiju: -Eto, veli, odričem se časti svoje – i objesi mantiju o trak sunčev i mantija pravednikova ostade na tom tračku visjeti. Zbog mnoštva smicalica i osuda koje je zadobio od svojih biskupljana, Nicefor je upravio molitvu koja je imala za učinak nestanak izvora u Pićnu. Po povratku iz Ogleja zaustavio se u umaškoj luci, gdje je i umro 6. studenog nepoznate godine. Njegovi su zemni ostaci kao i tijelo đakona mu Maksimilijana pohranjeni u umaškoj crkvi, dok je svečeva desnica prenesena u Pićan, gdje se i danas štuje na dan sv. Nicefora 30. prosinca. Iz znamenite knjige Barbanca Petra Stankovića, Biografia degli uomini distinti dell’Istria (1828.-1829.) doznajemo za priču prema kojoj je sv. Nicefor prije smrti naredio da želi biti pokopan u Umagu te da će oprostiti Pićancima uvredu koju su mu nanijeli, ali da trebaju za pokoru proći golih tabana po trnju jedne kotline. Tek će tada moći uzeti njegovu desnu ruku kao relikviju iz umaške crkve, koja će im donijeti očinski blagoslov. Iz te priče proizlazi utemeljenje naziva trnoplesari za Pićance.

Orbanić, Elvis:  Katedra svetoga Nicefora

Očito su pićanski biskupi i sami pokušali razriješiti proturječja oko svoja dva istoimena sveca, pa biskup Antonio Marenzi (1635-1646) piše o njihovom životu i knjigu. Prilikom rekonstrukcije katedrale su tako kipovi obojice svetaca postavljeni na njeno pročelje, a zajedno su prikazani i na slici na oltaru Sv. Nicefora, pri čemu Nicefor ranokršćanski mučenik i zaštitnik Pićanske biskupije u rukama drži maketu Pićna.

Popis literature:

http://www.istrapedia.hr/hrv/1702/legenda-o-sv-niceforu-i-trnoplesarima/istra-a-z/
http://www.istrapedia.hr/hrv/625/pican/istra-a-z/
http://www.central-istria.com/hr/central-istria.com/pican/
Nikola BONIFAČIĆ ROŽIN, Hrvatske narodne priče kotara Pazin. digitalizirana rukopisna zbirka IEF-a, Zagreb 1953., str. 56./57.
Maja BOŠKOVIĆ-STULLI, Istarske narodne priče, Zagreb 1959., str. 125./126.
Božo GLAVIČIĆ, Narodne priče i legende Labinštine, Rijeka 2002., str. 13.-14.
Jakov MIKAC, Istarska škrinjica. Iz kulturne baštine naroda Istre, Zagreb 1977., str. 279.-280.
Elvis ORBANIĆ, Katedra svetog Nicefora, Pazin 2002.
Davor ŠIŠOVIĆ „Sveti Nicefor i Trnoplesari“, u: Franina i Jurina, urednik Miroslav Sinčić, Buzet 2004., str. 20.-21.    

MATKO BRAJŠA RAŠAN
(Pićanski skladatelj, melograf, zborovođa i preporoditelj 1859.–1934.)

Matko Brajša Rašan rođen je u Pićnu 11. prosinca 1859. u građanskoj obitelji Franje Brajše i Katarine Šumberac Šote. Školovanje je započeo u rodnom Pićnu, nastavio u Pazinskoj gimnaziji na njemačkom nastavnom jeziku (gdje dolazi u doticaj s profesorima Julijem Brunnerom i Fridolinom Stockl koji ga poučavaju glazbi) a završio u Beču na studiju prava. Tijekom bečkih dana Brajša se uz studij posvetio glazbi te je bio jedan od utemeljitelja Hrvatskog akademskog društva Zvonimir. Po završetku studija vratio se u Istru gdje je radio kao odvjetnički pripravnik i tajnik. Uz poslovnu karijeru jedan je od nositelja hrvatskog narodnog preporoda u Istri, sudjelujući u toj borbi s glazbenim notama. Tako je prema Ladi Duraković „Brajša bio pionir među glazbenicima koji su se na razmeđu XIX. I XX. st. započeli baviti proučavanjem problematike istarskog folklora. Na Kuhačev je poticaj počeo zapisivati istarske narodne napjeve, od kojih je dio harmonizirao za muški i mješoviti zbor te ih objavio u zbirci Hrvatske narodne popijevke iz Istre (1910). U harmonizaciji je nastojao sačuvati specifičnosti harmonijske podloge istarskog folklora te je skladao mnoge vokalne crkvene skladbe, među kojima: 7 misa, 2 mise za mrtve i litanije“. Brajša je 1907. ponesen valom kulturnog napretka napisao spomenicu i molbu papi Piju X. U njoj je istaknuo važnost održavanja liturgije na hrvatskom jeziku za Hrvate u Istri jer se ona na tom jeziku odvijala još od srednjeg vijeka, a koju su talijanski političari, svećenici i biskupi šikanirali. Godine 1912. Brajša je uz Medulinca Ivana Zuccona Brajša skladao pjesmu školske družbe Ćirila i Metoda za Istru, koja je kasnije preimenovana u Krasna zemljo Istro mila, a od 2002. je službena himna Istarske županije. Plodonosan Brajšin rad prekinuo se privremeno 1918./19. kada je Istra potpala pod Italiju, a hrvatska je inteligencija izbjegla u susjednu Kraljevinu Jugoslaviju. Sam Brajša je nastavio raditi i stvarati u Zagrebu sve do smrti 1934.

Autor teksta: Kristijan Žgaljardić
Popis literature: 
BRAJŠA Jelka, „Pogovor o značenju i stvaralaštvu Matka Brajše–Rašana“, u: Ivan Matetić Ronjgov-zbornik 2., ur. Vinko Tadejević, Rijeka 1993., str. 23.–28.
ĆIKULIĆ Josip, „Stradanja i progoni napredne istarske emigracije“, u: Pazinski memorijal–knjiga XV., ur. Galiano Labinjan, Pazin 1987., str. 137.–145.
GRAKALIĆ Mirjana, GORTAN-CERIN Ivana Paula i BADER Andrej, Matko Brajša Rašan, Pula 2019.
Istarska enciklopedija, ur. Bertoša Miroslav i Matijašić Robert, Zagreb 2005.
JELINČIĆ Jakov, „Broba Talijana i talijanaša protiv osnivanja Hrvatske gimnazije u Pazinu“, u: Hrvatska gimnazija u Pazinu, ur. Josip Šiklić, Pazin 1999., str. 63.–79.
LABINJAN Galiano, „Gimnazija u Pazinu s nastavom na njemačkom jeziku (1836.–1890.)“, u: Hrvatska gimnazija u Pazinu, ur. Josip Šiklić, Pazin 1999., str. 511.–533.

ANTONIO ZARA
(Pićanski biskup 1574.–1621.)

Jedan od najpoznatijih Pićanskih biskupa, Antonio Zara, rođen je u Akvileji godine 1574. u obitelji austrijskog kapetana Orfea Zare i Marije Barozzi. Prvotno je obrazovanje stekao u Furlaniji, dok je studij filozofije završio na Isusovačkom sveučilištu u Grazu. Za života se istaknuo kao erudit, filozof, latinist, teolog, političar te vojnik, napose u periodu Uskočkog rata (1615.–1618.). Tijekom mladenaštva sprijateljio se s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom II., što mu je omogućilo strelovit crkveno-politički uspon. Tako po smrti Pićanskog biskupa Jurja Reitgartlera 1601. godine mladi dvadesetsedmogodišnji Antonio uz pomoć Ferdinanda II. stupa na biskupsku stolicu male Pićanske biskupije. Prema Elvisu Orbaniću saznajemo „kako je mons. Zara u periodu od 1608. pa do 1613. proširio katedralu kada je ova dobila današnji oblik te ju je opisao u djelu Civita e cultura. Preuređivao je biskupsku rezidenciju, a od osobitog je značenja obnova ulaznih gradskih vrata (1613.) što potječu iz četrnaestog stoljeća“. Zara se tijekom službovanja istaknuo kao vrstan teolog i pisac o čemu najbolje svjedoči najpoznatije mu djelo Anatomia ingeniorum et scientarum. Također je bio zagovornik odluka Tridentskog koncila te je često održavao sinode na području Biskupije i zahtijevao od svećenstva njihovu potpunu primjenu, a ne djelomičnu kao što je to bilo ranije. U dva je navrata (1606. i 1614.) izvijestio papu o duhovnom i gospodarskom stanju u Pićanskoj biskupiji s ciljem transparentnijeg vođenja Biskupije. Međutim, ovako plodonosan rad biskupa Zare grubo se prekinuo izbijanjem Uskočkog rata 1615. u kojem i on sudjeluje, posebice u napadu na Rašporski kapetanat. U posljednjoj fazi života Zara je još jednom izvijestio o teškom stanju u Biskupiji izazvanog ratom. Umro je 1621. u četrdesetsedmoj godini života te je pokopan u Pićanskoj katedrali.

Autor teksta: Kristijan Žgaljardić
Popis literature: 
BERTOŠA, Miroslav, Istra: Doba Venecije (XVI.–XVIII. stoljeće), Pula 1995.
GRAH, Ivan, „Izvještaji Pićanskih biskupa svetoj stolici (1589.–1780.)“, u: Croatica Christiana Periodica, broj 6 godina IV., Zagreb 1980., str. 1.–25.
Istarska enciklopedija, ur. Miroslav Bertoša i Robert Matijašić, Zagreb 2005.
ORBANIĆ, Elvis, Katedra svetog Nicefora. Povijesna skica Pićanske biskupije, Pazin 2002.

ŠIME KURELIĆ
(Pićanski političar i preporoditelj, 1864.–1921.)

Šime Kurelić rođen je u Pićnu 1864. u bogatoj građanskoj obitelji Antona Kurelića i Marije Švić. Ova pićanska obitelj tijekom povijesti je dala brojne istaknute narodnjake, svećenike i javne djelatnike koji su svojim radom nastojali očuvati hrvatski identitet i jezik u Istri. Završio je osnovnu pučku školu u Pićnu, a zatim hrvatsku gimnaziju u Rijeci na Sušaku. Postoje također podaci o tome da je Kurelić završio i gimnaziju na njemačkom nastavnom jeziku u Pazinu. Studij prava pohađao je i završio u Grazu i Padovi. Svršetkom studija vratio se u Pazin gdje je radio kao odvjetnik. Ubrzo se oženio Antonijom Tomičić s kojom je imao šestero djece. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina devetnaestog stoljeća Kurelić se istaknuo kao politički aktivist i borac za kulturna i politička prava istarskih Hrvata. Na demokratskim općinskim izborima 1898. izabran je za glavara mjesne općine Pazin, a tu dužnost obnaša sve do 1918/19. Za njegova upravljanja gradom i općinom osnovalo se mnoštvo pučkih škola, Hrvatska čitaonica u Pazinu, gospodarsko društvo, Istarsko planinarsko društvo, javna pučka knjižnica, prva Hrvatska gimnazija u Istri, Talijanska gimnazija, učenički dom, Ženska učiteljska škola te fond za učenike kojima bi se dodijelila stipendija za školovanje u Pazinu. Plodonosan Kurelićev rad završio je svršetkom Prvog svjetskog rata kada biva zatvoren od strane nove talijanske vlasti i prognan na Sardiniju. Iako se krajem 1919. vratio u Pazin, 1921. umro je zbog posljedica psihičkog i fizičkog zlostavljanja tijekom pritvora, a njegova se obitelj odselila u Kraljevinu Jugoslaviju.

Autor teksta: Kristijan Žgaljardić
Popis literature:
BARBALIĆ Fran, Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca u Istri, Trstu i Gorici, Zagreb 1931.
BARBALIĆ Fran, Narodna borba u Istri od 1870. do 1915., Zagreb 1952.
Hrvatski biografski leksikon, sv. 8.: Kr–Li, ur. Trpimir Macan, Zagreb 2014.
Istarska enciklopedija, ur. Miroslav Bertoša i Robert Matijašić, Zagreb 2005.
KEŠEC Gracijano, „Društveni okvir izgradnje (Đačkog doma) za učenike Hrvatske gimnazije u Pazinu na početku 20. st.“, u: Problemi sjevernog Jadrana sv. 9., ur. Mirosav Bertoša, Rijeka 2008., str. 79.–99.
LABINJAN Galiano, „Dr. Šime Kurelić–glavar mjesne općine Pazin od 1898. do 1918. godine“, u: Hrvatska čitaonica u Pazinu, ur. Josip Šiklić, Pazin 1999., str. 43.–59.
VLAHOV Dražen, „Mjesna općina Pazin u borbi za Hrvatsku gimnaziju u Pazinu“, u: Hrvatska gimnazija u Pazinu, ur. Josip Šiklić, Pazin 1999., str. 41.–62.

SEBASTIJAN GLAVINIĆ
(Pićanski putopisac i Senjsko-Modruški biskup 1632.–1697.)

Sebastijan Glavinić rođen je u Pićnu 18. siječnja 1632. u obitelji bosanskih prebjega pred Osmanlijama. Bio je u rodu s poznatim istarskim povjesničarom Franjom Glavinićem. Djetinjstvo je proveo u Pićnu u kojem je došao u doticaj s disciplinama teologije, povijesti i filozofije. Sa četrnaest je godina poslan na školovanje, najprije na Trsat, a kasnije na studij teologije i filozofije u Graz, Beč i Trnavu. Godine 1661. kao tumač i duhovnik zajedno s austrijskim izaslanstvom odlazi iz Beča u Moskvu kako bi posredovao u smirivanju ratnih prilika i napetosti između Poljsko-Litavske Unije i Ruskog Carstva. Po povratku u Beč 1662. i na nagovor papinskog nuncija Pannochieschija d’ Elcea sastavlja izvješće pod nazivom Relatio de rebus Moscovitis cum epistola ad Leopoldum I. imp u kojem detaljno opisuje krajolik, običaje, vjeru i kulturu Rusije za vrijeme Aleksija I. Romanova. Glavinić je sve do izbijanja Velikog Bečkog rata boravio u Beču, radeći kao dvorski tumač za ruski jezik te kao dvorski kapelan. Car Leopold I. nagrađuje ga zbog vjerne službe dodjelom nadžupe svetog Jurja u Slovenskim Konjicama te naslovom plemića od Glamoča. Po oslobođenju Like od Osmanlija dolazi na položaj Senjsko-Modruškog biskupa te organizira obnovu brojnih crkvenih i svjetovnih zdanja. Međutim, zbog kasnijeg sukoba sa Zagrebačkom biskupijom i pojedinim plemićkim obiteljima, odstupio je s biskupskog položaja te se vratio u Slovenske Konjice u kojima je i umro 1697.

Autor teksta: Kristijan Žgaljardić
Popis literature:
BERTOŠA Miroslav, „Naseljavanje i etnička struktura Glavinićeva Istarskog zavičaja (XVI.-XVII. stoljeća)“, u: Zbornik radova o Franji Glaviniću, ur. Eduard Hercigonja, Zagreb 1989., str. 13.–22.
Hrvatski biografski leksikon, sv. 4.: E–Gm, ur. Trpimir Macan, Zagreb 1998.,
Istarska enciklopedija, ur. Miroslav Bertoša i Robert Matijašić, Zagreb 2005.
ŠIŠIĆ Ferdo, Povijest Hrvata: Pregled povijesti hrvatskog naroda 1526. – 1918. (drugi dio), Split 2004.
URBAN Sebastijan, „Franjo i Sebastijan Glavinić svjedoče za Ivana Belostenca“, u: Zbornik radova o Franji Glaviniću, ur. Eduard Hercigonja, Zagreb 1989., str. 349.–357.

SLAVENSKA MITOLOGIJA

Ljudi ovoga podneblja usmenom predajom prenosili su razne narodne legende, predaje i vjerovanja. Također, vjerovalo se u slavenska božanstva koja su imala raznovrsne uloge.
O slavenskoj mitologiji postoji najmanje zapisanih povijesnih izvora, budući da Slaveni nisu imali pismo prije pokrštavanja. Tako da se većina slavenske mitologije prenosila usmeno, s koljena na koljeno, do današnjih dana. Ipak u 19. stoljeću javio se veći interes za rekonstrukcijom slavenske mitologije, a kredibilni povijesni izvori tu i tamo opisuju njihova vjerovanja i obrede – koji se podudaraju s usmenom predajom. Neke riječi i imena koja danas koristimo svoj korijen imaju u staroslavenskoj mitologiji: Babaroga, Vesna, Davor, Kolovrat… Osim usmenih, tu su i neki arheološki i pisani izvori. Projekt rekonstruiranja ne smije se oslanjati samo na usmenu predaju, budući da će zbog različitih interpretacija dovesti do pogrešnih tumačenja, a moguće su i potpune krivotvorine. Ono malo što je zapisano o mitologiji može se pročitati u zapisima neslavenskih civilizacija, poput Herodotove Povijesti (479. godina prije Krista), koji spominje jedno pleme na sjeveru koje vjeruje da se ljudi pretvaraju u vukove na nekoliko dana. To korelira s narodnom predajom u slavenskim zemljama gdje su bogato opisani vukodlaci. Drugi izvor je bizantski povjesničar Prokopija (6. stoljeće) koji je proučavao stanovnike oko Dunava, među njima i Slavene. Prema njemu, Slaveni su štovali boga, gospodara svega koji je stvorio grom i munje. To bi svakako mogao biti staroslavenski bog Perun, koji je vrlo sličan grčkome bogu Zeusu. Izuzev starih bogova, Prokopije spominje i vjerovanja u razna nadnaravna stvorenja, poput zlih duhova i dobroćudnih vila, ali ne spominje njihova imena. U 12. stoljeću imamo zapise koji opisuju slavenska vjerovanja prije pokrštavanja, a tu se spominju Perun, Veles, Dažbog, Stribog, Mokoš, Svarog, Svantevid i brojni drugi akteri koji će postati važni komadići slagalice staroslavenskih vjerovanja. Važno je napomenuti kako su se Slaveni “pocijepali” na različite frakcije (južne, istočne i zapadne), a svatko od njih je imao drugačiju hijerarhiju svojih božanstava. Što se pak tiče arheoloških ostataka, pronađene su statue nekoliko slavenskih božanstava, koje odgovaraju opisima usmene predaje. Kao u većini poganskih religija, i kod Slavena imamo kakvu-takvu hijerarhijsku strukturu. Vrhovni bog kao predsjedavajući, mnoštvo bogova ispod njega, a ispod njih polubogovi, heroji i fantastična bića. Većina teorija kao vrhovne bogove, ovisno o tome iz kojeg su “plemena” Slaveni dolazili, ističu Svaroga, Svantevida i Triglava. Sva trojica su povezani sa Suncem, a većina hramova je bila na ovaj ili onaj način posvećena Suncu. Budući da je ta mitologija stara oko 3.000 godine, s vremenom je to mjesto preuzeo najčešće spominjan bog u slavenskoj mitologiji – Perun. Njegovu protutežu, odnosno glavni “negativac”, bio je Veles. Perun je bio nebeski bog groma i munje koji vlada čitavim svijetom, dok je Veles bio podzemni bog, kralj podzemlja, koji vlada carstvom mrtvih. Njih dvojica su u konstantnom sukobu, a pokrštavanje je s jedne strane bila laka zadaća, zbog paralela s Bogom i Sotonom. Kao u većini mitologija, Perun je imao djecu koji su sami postali božanstva. Tako je njegov sin Jarilo bio bog plodnosti i vegetacije, a Morana žensko božanstvo prirode i smrti. Zora i Danica, iako njihova imena sugeriraju prirodne pojave, također su opisivani kao božanstvene osobe. Danica je bila “Sunčeva mlađa sestra”, a Zora je smatrana “Sunčevom majkom”. Vesna je bila boginja mladosti, proljeća i bujnosti, a Davor je bio sedmoglavi bog rata. Bog rijeka, voda i mora bio je Vodan, a njega se može usporediti s grčkim Posejdonom. Slaveni su vjerovali i u Ladu, boginju ljubavi i ljepote, a ona odgovara grčkoj Afroditi. Lela je bila “šumska majka”, stara božica koja je ujedno i zaštitnik prirode.
Vukodlaci, vampiri i vile samo su neki od fantastičnih bića u koje su naši pretci vjerovali. Osim njih, tu je i čitav popis nekih za koje nikada niste čuli. Primjerice, “Morski ljudi” su bili bića koja izranjaju iz mora sa svijetlim kamenom. Tko im uspije ukrasti kamen, bit će sretan dovijeka. Među njima je i famozna Babaroga, suha, crna starica, koju povezuju s vješticom. Tu su i razni “kućni” duhovi, poput zlog duha Kikimore, dobri kućni duh Domovoj i drugi.
Naravno, tu su bili i elementi koji nisu isključivo dio slavenske mitologije, poput zmajeva, krilatih zmija, aždaji, divova i drugih stvorenja. Svakako je interesantno naglasiti da je na čitavom slavenskom prostoru (od Slovenije do Rusije) velik dio mitologije i starih vjerovanja posvećen duhovima, s jezivim pričama koje se ponekad podudaraju. Sićušni dijelovi mitologije su preživjeli dan danas, najviši slovenski vrh zove se Triglav, a među mnoštvom starih imena za planine, rijeke i doline stari nazivi upućuju na imena koja su slična spomenutim božanstvima. Imena Vesna i Davor i danas su relativno često u uporabi, a prezime Kolovrat ujedno je i simbol koji se veže uz većinu slavenskih božanstava.
Također, postoji narodna legenda o vili graditeljici. Legenda kaže kako je stijena ispala vili na stazi prilikom žurnog nošenja kamenja za gradnju pulske arene. Izlaskom sunca zakukurikao je pijetao pa je vila nije uspjela podignuti i nastaviti svoj rad.