Općina Pićan je općina u Istarskoj županiji, smještena u centralnom dijelu Istre, na području Labinštine, sa 51 km2, okružena poljima i vinogradima. Na području Općine Pićan se nalazi 10 naselja: Grobnik, Jakomići, Krbune, Kukurini, Montovani, Orič, Pićan, Sveta Katarina, Tupljak i Zajci. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, ima 1.820 stanovnika. Područje općine Pićan ima vrijedno prirodno i kulturno nasljeđe, značajni krajobraz i spomenik kulture. Pićan je najmanja općina, sa najmanje domaćinstava i ima najmanje stanovnika u odnosu na ostala naselja koja pripadaju istočnom dijelu Istre (Grad Labin, Općine Kršan, Raša, Sv. Nedjelja i Pićan). Obiluje bogatom materijalnom i nematerijalnom kulturnom baštinom, te je proglašen spomenikom kulture 1962. godine.

Pićan, naselje i općinsko središte u središnjem dijelu Istre (45°12’n; 14°3’E; 335m nadmorske visine), smješten je 12km jugoistočno od Pazina, na držanoj cesti (D48) Pazin-Kršan. Podignut je na dominirajućem vapnenačkom brežuljku zapadno od Čepićkog polja.

U parku pred ulazom u Pićan nalazi se kip Sv. Ivana Nepomuka, češkog sveca, zaštitnika kraljica, mostova, ispovjednih tajni i zaštitnika protiv poplava, sagrađen 1714. godine. Nedaleko njega je spomenik Pićancima nastradalima u II. svjetskom ratu, a na nešto sniženom terenu uz park nalazi se crkvica Sv. Roka, zaštitnika od kuge kojoj je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek, u jeku jedne od najvećih epidemija kuge. U stari dio Pićna ulazimo kroz monumentalna gradska vrata koja potječu iz 14. stoljeća, a obnovljena su 1613. godine za biskupa Antonia Zara. Zahvaljujući bliskoj vezi sa nadvojvodom Ferdinandom Zara je već sa 27 godina od običnog klerika postao biskup Pićna.

Pićanski zvonik od bijelog vapnenca sagrađen je 1872. godine. Osim što je sa svojih 48 metara među najvišima u Istri, mnogi ga drže i najljepšim. U podnožju zvonika i danas stoji kamena mjera kojom su se mjerila davanja podanika.

 Župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije je današnji vanjski oblik dobila preuređenjem 1753., a unutrašnjost je barokizirana za vrijeme posljednjeg pićanskog biskupa Piccardia. Kao što i dolikuje katedrali, u vlasništvu crkve je brojni vrijedan inventar, a ističe se zlatom protkani biskupski plašt, poklon carice Marije Terezije. Reljefima i grbovima ukrašene grobnice pićanskih biskupa, ali i zaslužnih građana Pićna, ugrađene su u pod crkve i u plato ispred crkve.

Pogled sa današnjeg vidikovca Franje Ferdinanda na brdovit krajolik središnje Istre, kao i poseban okus pićanskog vina koje mu je ponudio župnik, uvjerili su austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, da slijedeći put u Pićan mora doći u pratnji žene Sofije, strastvene slikarice, kako bi ovjekovječila prizor. Ta mu se želja na žalost nije ostvarila jer su oboje nedugo zatim nastradali u atentatu u Sarajevu 1914.

Nasuprot župne crkve nalazi se rodna kuća Matka Brajše Rašana zborovođe, zapisivača istarskih narodnih napjeva i skladatelja koji je 1912. g. na tekst Ivana Cukona skladao današnju službenu istarsku himnu Krasna zemljo. Matko Brajša Rašan je zapisivač i sakupljač istarskih narodnih napjeva i skladatelj. Sakupio je više od 250 narodnih, svjetovnih i crkvenih pjesama Istre. Njegov je najveći doprinos očuvanje značajki starog istarskog dvoglasja koji je sačuvan u njegovim zbirkama.

Manje je poznato da je još jedna važna muzička ličnost vezana uz Pićan, a radi se o slovencu Jurju Slatkonji, osnivaču i voditelju Bečkog dvorskog orkestra i kasnijem prvom bečkom biskupu, koji se u Pićnu spominje od 1506. g. kao administrator biskupije, a 1513. kao biskup.

Od trga ispred crkve možemo nastaviti ulicom prema zapadu uz zgradu u kojoj je od 1914. do 1918. djelovala Narodna čitaonica. Kroz mali prolaz možemo izaći desno u vrtove kako bi vidjeli najsačuvaniji dio gradskih zidina.

Na suprotnom kraju Pićna preporučamo posjetiti vidikovac Svete Jelene nazvan po istoimenoj crkvici koja je nekada bila na tom mjestu. U tom dijelu naselja ima još napuštenih starih kuća zanimljive arhitekture, sa rustikalnim nadvratnicima i stepeništima ponekad uklesanim u živu stijenu, koje tek čekaju da im se udahne novi život.

Za kraj posjete Pićnu preporučamo jednobrodnu romaničku crkvicu Svetog Mihovila iz XIII stoljeća koja se nalazi na susjednom uzvišenju. Ona u svojoj unutrašnjosti krije vrijedne freske iz prve polovine XV stoljeća, koje tek čekaju stručnu restauraciju. Freska je tehnika zidnog slikarstva na svježoj žbuci. Zahtijeva brzinu i sigurnost jer se naknadne promjene mogu izvršiti tek tako da se ukloni čitav sloj žbuke i da se zamijeni novim slojem. Zato su slikari prethodno izrađivali crtež na kartonu i prenosili obrise na svježu žbuku. Autor fresaka je nepoznat. Stil fresaka je gotički. U fizionomiji je naglašena težnja ka karikaturi najčešće pri prikazu mesnatih usta, tupastog nosa itd. Središnji lik freske je Krist koji kleči pred kaležom. Uz sam donji rub slike naslikana je ograda od pletera. U sredini crkve nalazi se kip sv. Mihovila, a na zidu crkve možemo vidjeti niz slika iz Biblije koje se protežu s desna na lijevo. Freske se nalaze na lijevom zidu crkve, a na desni zid stoji bijel i prazan. Priča ide kronološki. Iz razdoblja Isusova rođenja imamo samo jedan slikovni zapis. Autor fresaka je naglaska stavio na uskrslog Isusa, odnosno na put kojim Isus hoda do konačnog uskrsnuća. Slike su redom Poklonstvo triju kraljeva, Posljednja večera, Poljubac Judin ispod kojeg se nalazi i glagoljaški grafit (glagoljicom je napisano 1545 miseca dekambra dan 16.), Krist pred Pilatom (glagoljicom je napisano To pisa preplovan), Bičevanje, Sv. Juraj, Posljednji sud. Na mjestu gdje bi trebali doći Sv. Juraj i Posljednji sud stoji prozor.

 

Nezaboravan pogled koji se pruža sa tog prirodnog vidikovca obogaćuje od 1999. kamena skulptura Obitelj talijanskog kipara Nane Zavagnea, sudionika Mediteranskog kiparskog simpozija u Dubrovi kraj Labina.

Centar za nematerijalnu kulturu otvoren je 2011. godine u Pićnu kao podružnica Etnografskoga muzeja Istre u Pazinu. Zadaće Centra su prikupljanje građe, arhiviranje i vrednovanje nematerijalne baštine. Nematerijalna baština po svojoj definiciji obuhvaća običaje, vjerovanja, znanje, vještine i pojavnosti duhovnog stvaralaštva koje se prenose predajom, a društva, grupe ili pojedinci prepoznaju ih kao svoju baštinu. Kako bih najlakše objasnila što je nematerijalna baština, učinit ću to primjerom. Nematerijalna baština su kanat na tanko i debelo, vlaški i žejanski jezik, igra šćinki, vodnjanske basse, brojalice, zaklinjalice, trganje grožđa, priprema supe, izrada kažuna…

Dijalektolozi i oni koji nisu iz ovih krajeva Istre, reći će da je ovo vokalno veoma zatvoren mjesni govor, misleći na vokale, gdje a prelazi o npr. jaje – joje te don, Vazon, mloda, joje, dvo, zoda. Govor Pićna srednjočakavski je govor. Srednjočakavski govori su najraspršeniji govori čakavskoga narječja. To znači da se, osim Istre, pojavljuju od Krka i Lošinja do Ugljana i Dugog otoka, a na kopnu od Kraljevice do Novoga Vinodolskoga. To je ikavsko – ekavski govor što znači da ima primjera poput nevesta, sopele, susedi, ali s druge strane samlile, misec, otprit, cidilo.

Općina Pićan ima dobro razvijeno poduzetništvo i kulturni i ruralni turizam, s velikim potencijalom za razvoj istoga zbog svoje bogate nematerijalne kulturne, povijesne i prirodne baštine. Prema stupnju razvijenosti, Općina Pićan je razvrstana u VIII. skupinu jedinica lokalne samouprave. Prema podacima HGK Županijske komore Pula, najveći je broj registriranih gospodarskih subjekata iz sektora turizma, trgovine i prijevoza, slijede ga sektor prerađivačke industrije, sektor građevinarstva, sektor poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Analiza industrijske proizvodnje na području općine Pićan ukazuje na podatak da se većina poduzetnika bavi prerađivačkom industrijom i trgovinom. Najveći je broj zaposlenih u sektoru prerađivačke industrije, a najveći je broj registriranih gospodarskih subjekata iz sektora turizma, trgovine i prijevoza.

Turistička zajednice središnje Istre je matična turistička zajednica Općine na čijim stranicama možete pronaći podatke o Pićnu: http://www.central-istria.com/hr/odredista-destinations/pican.

BIORAZNOLIKOST

Velika je bioraznolikost ovoga područja, pa tako i šume. Neke od vrsta drveća koje se nalaze na ovome području su hrast, kesten, grab, bršljan i sl.

Šume su zajednice biljnih organizama kojima drveće daje osnovno obilježje. Na području Istarske županije, Cresa i Lošinja te Opatije i Matulja pokrivaju površinu od ukupno 146.534 ha; od toga su 7.9672 ha privatne šume, 66.349 ha državne šume (obrasla površina), kojima gospodari trgovačko društvo Hrvatske šume d. o. o. – Uprava šuma Podružnica Buzet (UPŠ Buzet), i 513 ha šume Nacionalnoga parka Brijuni (Brioni) pod upravom istoimene javne ustanove. Šumovitost cijelog područja iznosi 40% u Istri te 38% na Cresu i Lošinju, a na području Opatije i Matulja čak 61%. Stvarni postotci šumovitosti veći su od prikazanih jer su u privatne šume uvrštene površine koje se u katastru zemljišta vode pod kulturom šuma, ali ne i površine apsolutno šumskih zemljišta koje se vode pod katastarskom kulturom pašnjak i koje su danas, pedesetak godina nakon prestanka paše, obrasle ili zarašćuju prirodnom vegetacijom – šumom. Šume obuhvaćaju površine od morske obale do vrhova Ćićarije i Tramontane na Cresu. Raznolikost klimatskih, reljefnih, geoloških i edafskih prilika prati i raznolikost vegetacijskoga pokrova. Većina šuma pripada sredozemnoj vegetacijskoj regiji, samo najviši planinski predjeli i sjeverne strane Učke i Ćićarije pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji. Vegetaciju područja UŠP Buzet proučavali su suradnici Instituta za šumarska i lovna istraživanja NRH iz Zagreba pri izradi Perspektivnog plana šumarstva za područje općina Pazin, Motovun i Žminj (1956.), te Instituta za šumarska istraživanja iz Zagreba prilikom izrade studije Ekološko–gospodarskih tipova šuma Istre (1973.). Uski obalni pojas Istre te Lošinj i južni dio Cresa pripadaju eumediteranskoj zoni s vazdazelenim šumama. Samo na otoku Lošinju nalaze se manje površine zajednice hrasta oštrike i crnoga jasena (Fraxino orni–Quercetum cocciferae) i čista šuma hrasta crnike s mirtom (Myrto–Quercetum ilicis). Većinu crnikovih šuma čine zajednice hrasta crnike i jasena (Fraxino orni–Quercetum ilicis) i hrasta crnike i crnoga graba (Ostryo–Quercetum ilicis). Crnika što se pojavljuje na strmim vapnenim stijenama duž kraškoga prijeloma iznad željezničke pruge Buzet–Lupoglav–Kožljak i kod Istarskih toplica svjedoči o većoj raširenosti crnike u toplijem razdoblju Zemljine prošlosti. Veći dio Istre i preostali dio otoka Cresa u submediteranskoj su zoni s klimatsko-zonalnim listopadnim šumama hrasta medunca i bijeloga graba (Querco–Carpinetum orientalis) te hrasta medunca i crnoga graba (Ostryo–Quercetum pubescentis). Unutar te zone u dolini rijeke Mirne nalaze se šume azonalnih zajednica šume hrasta lužnjaka i velike žutilovke (Genisto elate–Quercetum roburis) te šume hrasta lužnjaka i običnoga graba (Carpino betuli–Quercetum roburis). Na flišnom području srednje Istre i na sjevernom dijelu Cresa raznolikost staništa i vegetacije još je veća, te se na tim područjima uz spomenute klimatsko-zonalne zajednice nalaze i azonalne zajednice šuma hrasta medunca s beskoljenkom (Molinio–Quercetum pubescentis), šume pitomoga kestena (Querco–castanetum submediterraneum), i druge. Šume toga područja još nisu istražene. Bukva se na flišnom području, kraj sela Iveći, u Borutskoj i Cerovskoj vali i oko Kubretona i Vrnjaka spušta do 250–300 m nadmorske visine. U Istri su najočuvanije šume na području Učke i Ćićarije. To je područje paramediteranske zone eurosibirsko-sjevernoameričke regije sa primorskom šumom bukve (Seslerio–Fagetum sylvaticae) i bukovom šumom s crnim grabom (Ostryo–Fagetum sylvaticae). Zdravstveno stanje prirodnih šuma na području UŠP Buzet je dobro, nema pojave sušenja u sastojinama autohtonih vrsta drveća. Od biljnih štetnika na hrastovima se javljaju gubar (Lymantria dispar), hrastova savijača (Tortrix viridana) i mrazovci (Hybernia defoliaria i Operophtera brumata), koji u hrastovim sastojinama mogu prouzročiti golobrst; na borovima borov četnjak (Thaumetopoea pityocampa) i potkornjaci (Ips sp.). Stanje je teže kod unesenih crnogoričnih vrsta. Na području Šumarije Poreč uneseni američki borovac suši se vjerojatno zbog gljive mednjače, koja napada korijenov sustav, a širi se i u drvo; kod zelene duglazije pojavilo se sušenje što ga je uzrokovala gljiva Sphaeropsis sapinea, koja napada i crni bor na plitkim tlima za sušnih godina. Nizozemska brijestova bolest koju uzrokuje gljiva Ophiostroma ulmi a širi se brijestovim potkornjacima, gotovo je uništila brijestove. Pitomi kesten je pak razvio imunitet i počeo je pobjeđivati rak kestenove kore. Od štetnika i bolesti stradavaju zapravo fiziološki oslabljena stabla i sastojine. Neki od uzroka fiziološkoga slabljenja stabala su npr. dugotrajne suše, onečišćenje zraka, kisele kiše.